Znanost i religija
Prijedlozi za pomirenje

Osvrt na Ken Wilberovu knjigu
"The Marriage of Sense and Soul: Integrating Science and Religion"

Roger Walsh

Roger Walsh je student budhizma preko 20 godina, kao i psihijatrije, filozofije i antropologije na University of California u Irvineu, a objavio je knjige "Essential Spirituality: The Seven Central Practices to Awaken Heart and Mind", "Paths Beyond Ego: The Transpersonal Vision" i "Gifts from A Course in Miracles".

. . .

Znanost i religija, znanost i religija: njihov utjecaj je posvuda. Kako pomiriti ove dvije velike sile -- koje zajedno oblikuju naše živote, naše kulture, i naš planet -- to ostaje jednim od velikih intelektualnih, društvenih i duhovnih izazova našeg vremena. Malo se koje perspektive čine toliko sukobljenima kao one znanosti i religije, koje ponekad čak nastoje jedna drugoj potpuno poricati legitimnost. Neki fundamentalisti proglašavaju znanosti i tehnologiju uništiteljima religijskih vrijednosti, dok se neki znanstvenici rugaju religiji kao primitivnom reliktu psihološke i društvene nezrelosti.

Svjetovi koje oni nude čine se potpuno različitima. Velike religije uvjeravaju nas da iza prividnog kaosa i katastrofe postoji dublja, zbiljskija božanska sfera koja je naš pravi dom. Znanost izvještava da iza kaosa postoje samo besmisleni, nepromjenjivi zakoni prirode, ili kao što se Whitehead požalio, "tek žurenje materijalnog, beskrajno, besmisleno".

Ne iznenađuje onda što su se ovim pitanjem mučili neki od najvećih umova minulih nekoliko stoljeća: kako pomiriti sliku besmislenog svijeta što nam ga nudi znanost s jedne strane, s dubokom ljudskom potrebom za smislom i s religijskom slikom smislenog svemira s druge strane. Ne iznenađuje što je to pitanje privuklo Kena Wilbera, koji je u nizu od petnaest prethodnih knjiga - pokrivajući raznovrsna područja kao psihologiju, filozofiju, antropologiju, sociologiju, ekologiju, religiju i fiziku - uvijek nastojao integrirati po svemu sudeći sukobljene perspektive u široke obuhvatne sinteze.

Knjiga koju ovdje razmatramo slijedi Wilberov uobičajeni obrazac. Ona je iznimno široka pristupa, multidisciplinarna i integrativna, te nudi sintetsku viziju iznimnog opsega i dosega. Ova recenzija se prvenstveno fokusira na sintetsku viziju, a ne toliko na kritičku analizu pojedinih sastavnih blokova, iz razloga što je ova nova nizija očitgledno najfascinantniji aspekt i zato što se mnoge recenzije Wilberovih prošlih knjiga toliko fokusiraju na kritiziranje sastavnih blokova da uglavnom previđaju samu viziju.

Veliki lanac bivanja

Izazov integriranja znanosti i religije nije ništa lakši uslijed činjenice da postoje nebrojene religije koje se i same međusobno suprostavljaju. Wilber zato počinje ističući kako, kanimo li ikad pomiriti znanost i religiju, prvo ćemo morati otkriti postoji li zajednička srž svjetskih religija.

Dok jasno postoji nebrojene varijacije od religije do religije, postoji i široko slaganje među učenjacima da u središtu gotovo svih većih religija nalazimo Veliki lanac bivanja. Ovo je hijerarhija razina bivanja ili postojanja koja se proteže, uporabimo li kršćanske pojmove, od materije na donjem kraju kroz tijelo, um, dušu i Duh (Bog, Boginja, tao, apsolut itd.). Prema ovom viđenju stvarnost je mnogoslojna, a slojevi su blisko povezani, pa svaki od njih obuhvaća i sadrži niže slojeve, tako da je Veliki lanac bivanja zapravo veliko gnijezdo bivanja. Svaka razina ima ogranak znanja koji ju istražuje. (vidi sliku)

Tisućama godina Veliki lanac bivanja bio je prevladvajući svjetonazor čovječanstva i pružao je smislenu sliku svemira milijunima i milijunima ljudi. No s usponom modernosti Zapad je postao prva civilizacija u povijesti koja odbacuje Veliki lanac. Sve što je zadržano bio je najniži prsten, materija, koja je jedina smatrana stvarnom, dok su druge razine smatrane u najboljem slučaju besmislenim nus-proizvodima sudaranja atoma. Posljedica je bilo ekstremno sravnjenje Velikog lanca na njegovu najnižu razinu, što je proizvelo materijalistički svjetonazor kojeg Wilber naziva Ravnica (Flatland).

Prošli pokušaji integriranja

Prošli pokušaji mogu se grupirati u široke kategorije kao (1) pokušaji znanosti da pobije legitimnost religije; (2) pokušaji religije da pobije legitimnost znanosti; (3) epistemološki pluralizam; (4) stvaranje znanstvenih argumenata plauzibilnosti za postojanje duha; i (5) postmoderni pristupi. Već smo spomenuli prva dva, a Wilber zatim nastavlja s istraživanjem drugih.

Epistemološki pluralizam

Ovaj argument drži da znanost i religija rabe različite, čak komplementarne modalitete spoznaje, pa stoga mogu mirno koegzistirati. Ovo je dugo bilo standardno gledište velikih tradicija mudrosti koje je snažno odbacivao moderni scijentizam (pseudo-filozofija koja drži da je znanost najbolje ili čak jedino sredstvo stjecanja valjanog znanja). Sv. Bonaventura ponudio je najjasniji izraz pluralističkog argumenta, a Wilber ga osuvremenjuje u svojoj knjizi Eye to Eye (1996b).

Bonaventura je smatrao da svi posjedujem tri "oka" ili modaliteta spoznaje kojima pristupamo različitim razinama Velikog lanca bivanja i stvaramo odgovarajuće discipline znanja. Oko tijela gleda navan u svijet materije, dok oko uma gleda naunutra u mentalno područje misli, slika simbola i osjećaja. Oko kontemplacije gleda dublje unutra razaznajući duhovne sfere arhetipa i suptilnih iluminacija, te onkraj čak i njih otkriva čistu bezobličnu svijest, Um ili Duh.

Suvremeni način da ovo izrazimo jest da oko tijela je monologičko (ili monološko); ono jednostavno gleda objektivno na stvari svijeta. Oko uma s druge strane je dijalogičko (ili dijaloško) i bavi se interpretativnim, simboličkim, hermeneutičkim saznavanjem i uzajamnim razumijevanjem, što sve ovisi o dijalogu i komunikaciji. Oko kontemplacije je translogičko i gleda u ono što se ne može vidjeti, zahvatiti, ili čak adekvatno opisati drugim očima.

Epistemološki pluralizam tvrdi da različite discipline rabe različite oči. Znanost rabi oči tijela i uma, filozofija se prvenstveno oslanja na oko uma, dok oko kontemplacije pripada duhovnosti i naročito misticizmu. Takva je tvrdnja naočigled uravnotežena i logična, ali ne odgovara na scijentističko poricanje bilo kakve valjanosti oku kontemplacije.

Argumenti plauzibilnosti

Ovi argumenti tvrde da, iako znanost možda nije kadra potvrditi postojanje duhovnih ili božanskih sfera, ona barem može pokazati da njezini nalazi sugeriraju ili čak zahtjevaju veliku Inteligenciju koja organizira materijalni svemir. Najdramatičniji suvremeni primjer je Veliki prasak u kojem se čini da su fizički zakoni djelovali unutar prve trilijuntinke sekunde, puno prije no što se materija stigla koherirati iz energije. Ovaj i drugi primjeri u biti su varijacije na stari filozofski "argument iz nacrta" (ili "argument iz zamisli").

Kakobilo, takvi argumenti su u osnovi pokušaji da se oko uma uporabi za viđenje ili dokazivanje nečeg što može vidjeti samo oko kontemplacije, pa su otud to primjeri tzv. kategorijskih pogrešaka. Doista, pokušaj da se racionalnošću donesu transracionalni dokazi uništio je na Zapadu filozof Immanuel Kant a tisuću godina ranije na Istoku veliki budhistički mudrac Nagarđuna. Racionalni pristupi duhovnom ne proizvode izravno duhovno znanje, nikakav čvrsti dokaz, i možda najgore od svega, nikakav duhovni rast ili transformaciju.

Postmoderne "nove paradigme"

Mnogi skoriji pokušaji pomirenja nazvali su se novim paradigmama znanosti. Međutim, prema Wilberu većina njih temelji se na pogrešnom shvaćanju i paradigmi i znanosti. Po prevladavajućem pogrešnom shvaćanju, paradigme su velike teorije koje stvaraju barem onoliko, ili čak više, koliko otkrivaju činjenice i nalaze. Ovo stvaranje je, kaže se, ponekad upravljano više društvenim silama kao što su moć, predrasuda, klasa i rod, negoli empirijskim faktorima. Znanost se stoga proglašava arbitrarnom, socijalno konstruiranom, interpretativnom, ovisnom o moći, seksističkom, i neprogresivnom.

Thomas Kuhn, koji je izvorno uveo ideju paradigmi u razmišljanje o znanosti, nije vjerovao u ništa od tog. On je pod paradigmom, barem dijelom, razumio egzemplarni eksperiment ili uzor po kojem se znanost vrši kako bi razotkrila nove podatke, podatke koji znanost učvršćuju u objektivni svijet i osiguravaju da nije tek arbitrarna ili socijalno iskrivljena i da je neupitno progresivna.

Mislioci nove paradigme vole tvrditi da je temeljeni problem znanost njena podređenost njutonskom-kartezijanskom svjetonazoru u kojem se svijet vidi atomistički, fragmentirano i mehanistički. Međutim, nastavlja priču nova paradigma, nove znanosti kao kvantno-relativistička fizika i pristupi sistema-kompleksnosti otkrivaju da je svemir nerazdvojan mreža bliskih odnosa. Ova "mreža života" se zatim proglašava kompatibilnom s duhovnim gledištima.

Wilber navodi nekoliko problema s takovim tvrdnjama. Prvo, znanost nije podređena njutonskom-kartezijanskom gledištu; ono je davno prepustilo svoje mjesto kvantno-relativističkoj perspektivi. Nadalje, nove znanosti su i dalje monologičke, pa se oslanjaju prvenstveno na oko tijela i nemaju nikakve koristi od oka kontemplacije, niti u njega vjeruju. Posljedično, ne mogu proizvesti nikakvo izravno duhovno znanje ili transformaciju.

Još gore, mogu zavesti ljude u mišljenje da je za duhovan život nužno samo preuzeti novu "paradigmu" (teoriju) o znanosti. Ovo tako može obeshrabriti ljude od zbiljskog preuzimanja prave duhovne prakse i, na taj način, uskratiti im stvarno duhovno razumijevanje i trnasformaciju. U duhovnost, možda više nego u bilo kojem drugom polju, izravno osobno iskustvo je apsolutno nužno za intelektualno razumijevanje. Bez njega ostajemo, kako Immanuel Kant kaže, samo s "praznim konceptima", koji sadrže tek površinske odjeke viših istina razotkrivenih u [nečijoj ali ne našoj] duhovnoj praksi. I još gore, možemo ostati nesvjesni da smo nesvjesni ovih viših istina (istina koje filozofi nazivaju "višim stupnjevima značaja") i vjerovati da zahvaćamo svo dostupno značenje i mudrost.

Modernost: dostojanstvo i nesreća

Povijesno se modernost odnosi na razdoblje koje je započelo renesansom, procvjetalo u prosvjetljenju, a nastavlja se do današnjih dana. Danas mnogi ljudi gledaju na modernost poprijeko i izjednačuju je s problemima kao što su gubitak vrijednosti i smisla, brutalnosti kapitalizma, ekološko razaranje, i smrt Boga. A opet, donio nam je blagoslove kao demokracije, egalitarizam, moderna medicina, bolje zdravlje, i još mnogo toga.

Prema učenjacima kao što su Max Weber i Jurgen Habermas, modernost je specifično definirala "diferencijacija kulturalnih sfera vrijednosti", sfera umjetnosti, moralnosti i znanosti. Prije su ove tri bile nerazlikovane ili stopljene tako da je crkvena moralnost vladala i kontrolirala umjetnost i znanost. Umjetnost ili znanost koje nisu zadovoljavale crkvene moralne kriterije smatrane su heretičkim i zločinačkim, što je Galileo otkrio na svoje zaprepaštenje.

Oslobođene takvog crkvenog diktata, umjetnost, znanost i moralnost mogle su se razvijati neovisno, a to je dovelo do dramatičnog razvoja znanosti. Nažalost, znanost je rasla toliko dramatično i postala toliko opijena vlastitom moću da je brzo evoluirala u scijentizam te nadvladala i obezvrijedila druge sfere vrijednosti.

Diferencijacija vrijednosnih sfera i mnoge dobrobiti koje su uslijedile tvore dostojanstvo modernosti. Tri sfere morala, znanosti i umjetnosti predstavljaju Platonovo Dobro, Istinito i Lijepo. Dobro je moralnost, etika, i pravda; Ljepota je subjektivno, estetsko, prosudbeno područje subjektiviteta; dok je Istina objektivna valjanost kao, primjerice, u znanosti.

Svaka sfera ima svoj jezik ili tip pojmova kojima se najbolje opisuje. Tri tipa pojmova su Ja, Mi i To. Subjektivna, estetska procjena koja tvori Ljepotu najbolje se opisuje u terminima prvog lica "Ja" (Ljepota je u oku ili "ja-stvu" promatrača). Moralnost ili Dobrota uključuje intersubjektivno uzajamno razumijevanje i najbolje se opisuje u terminima "Mi", dok je Istina, kao objektivno znanje, utisnuta u objektivan "To" jezik.

S uzajamnim razlikovanjem ove tri sfere, tako da nijedna nije pod kontrolom neke druge, one su procvjetale. Diferencijacija moralnosti i znanosti, "Mi" i "To", proizvela je slobodu i rast znanosti. Diferencijacija "Ja" i "Mi" domena proizvela je pojedinačnu slobodu i prava, demokraciju, i razne pokrete oslobođenja kao što su feminizam i ukidanje ropstva. Naposljetku, diferencijacija "Ja" i "To" domena proizvela je nužnost nalaza i dokaza. Ovo je pak smanjilo moć magijskog razmišljanja i moć pojedinaca koji arbitriraju stvarnost prema vlastitim željama ili odlukama.

Diferencijacija, disocijacija, i kritika modernosti

Zdravi organski rast događa se kroz procese diferencijacije i integracije. Oplođeno jaje, primjerice, postaje dijete kroz proces dijeljenja i diferencijacije stanica u specifične tipove i njihove integracije u funkcionalne organe. Neuspjeh u diferencijaciji ili u integraciji uzrokuje patologiju.

Kad diferencijacija ne uspije, posljedica je trajna fuzija, fiksacija i zastoj u razvoju. Međutim, krene li diferencijacije predaleko, onda diferencirani elementi koji trebaju biti integrirani postaju disocirani i otuđeni. Možda je najbolji primjer za to diferencijacija psihe u ego i id. Ego se diferencira iz ida, a oni idealno funkcioniraju kao integrirana cjelina. Međutim, ne uspije li diferencijacija, ego može potisnuti i otuđiti id s veoma bolnim posljedicama.

Ukoliko se ne uvaži razlika između diferencijacije i disocijacije, možemo lako pobrkati rast s patologijom i evoluciju s poremećajem. Prema Wilberu upravo to čine mnogi kritičari modernosti. Oni ispravno tvrde da moramo zaliječiti disocijacije modernosti. No, buduć ne razlučuju između diferencijacije i disocijacije, tumače modernu diferencijaciju umjetnosti, znanosti i moralnosti kao tek patološku disocijaciju, umjesto kao kombinaciju nužne zdrave diferencijacije i naknadne patološke disocijacije.

Shodno tomu, antimoderni kritičari često propuštaju zamjetiti dostojanstvo moderne i postaju zagovornici obnove pred-moderne. Gledaju natrag u neko ranije, navodno idilično vrijeme -- kao u ranu Grčku ili doba hortikulture -- prije diferencijacija i proglašavaju ovo vrijeme i ove narode primjerima i uzorima jedinstva i integracije. Ali po Wilberu ovi rani narodi nisu očitovali problematičnu disocijaciju zato što još nisu stigli do nužnog prethodnog i zdravog stupnja diferencijacije. Pa ipak, antimoderni kritičari tvrde da se trebamo nekako vratiti, obnoviti kontakt, i integrirati ovo rano idilično stanje s našim sadašnjim načinom bivanja. Iz Wilberove perspektive oni zapravo zagovaraju razvojnu i evolucijsku regresiju.

Disocijacija i nesreća

Kakobilo, kritičari modernosti su sigurno u pravu kad se žale na prisutnost i probleme disocijacije u modernome svijetu. Jer, tri vrijednosne sfere nisu se samo diferencirale već su postale disocirane i otuđene. Pobjednička znanost preplavila je i obezvrijedila druge dvije sfere. Znanost je postala scijentizam, materijalizam je postao dominantna filozofija, a više su razine Velikog lanca bivanja odbačene kao nepostojeće. Posljedica svega bio je, po riječima Kena Wilbera, "kolaps Kozmosa". Kozmos je grčki naziv za sveukupnost stvarnosti: ne samo fizički svemir već i mentalna i duhovna područja. Sve što je ostalo od prihvaćene stvarnosti nakon razornog djelovanja scijentizma bila je jednodimenzionalna ontološka ravnica.

Prema ovom sravnjenom viđenju, unutrašnje, subjektivne i intersubjektivne dimenzije kao što su um, emocije, moral i svijest zapravo nisu "stvarne"; samo su objektivna "ta" (množina od "to", nap. pr.) stvarna. Sve unutarnje dimenzije svedene su na vanjske površine ili "ta", a Veliki lanac bivanja odbačen je jer su sve razine iznad prve (materije) zapravo nutrine. Možemo stoga kolaps Kozmosa u ravnicu i moderno odbacivanje Velikog lanca sažeti na slijedeći način. Oči uma i kontemplacije obezvrijeđene su ili sasvim odbačene; samo ono što se može vidjeti ili mjeriti okom tijela smatrano je "stvarnim", a sve unutarnje dimenzije i iskustva svedeni su na vanjska "ta".

Prema Velikom lancu bivanja i epistemološkom pluralizmu, najniže razine materije i tijela područja su znanosti, dok više razine (um, duša i Duh) nadilaze tijelo i stoga su nedostupne znanosti. Međutim, moderna je znanost otkrila da su mnoga "viša" iskustva i "stvarnosti" jasno povezani s tijelom na zamjetljiv način. Primjerice, brzo je postalo jasno da su svijest i mozak blisko povezani, što je premodernim teoretičatima bila sasvim nepoznata činjenica.

Znanost je stoga zaključila da "više" funkcije i "transcendentalne" domene jesu tek funkcije, ili čak epifenomeni, biologije, pa ih stoga najbolje istražuje znanost. Neki znanstvenici (ili bolje, scijentisti) i filozofi znanosti išli su čak i dalje u ekstremna viđenja inesencijalizma svijesti (ideja da svijest nije bitna za kognitivnu funkciju) i eliminativnog materijalizma (koji tvrdi da će "psihologija jednostavno ići putem alkemije i dok ju ne zamijeni neuro-znanost" [Flannigan, 1991]).

Bilo kakva integracija znanosti i religije morat će nužno uključiti i um i materiju, nutrinu i vanjštinu, transcendentno i empirijsko.

Četiri kvadranta

Hijerarhije u skorijoj povijesti dosta loše prolaze u javnosti. No, kao što je Wilber istaknuo detaljnom preciznošću u Sex, Ecology, Spirituality (1995), nemoguće im je pobjeći; hijerarhije su dio Kozmosa i sveprisutne u prirodi. Istina, hijerarhije mogu postati patološke, kao primjerice sa stanicama raka u biološkim sistemima ili diktatorima u političkim sistemima. Ali normalne hijerarhije su bitne za postojanje i samo su uređenost fenomena po njihovom obuhvatnom ili holističkom kapacitetu, prim., organi obuhvaćaju stanice koje obuhvaćaju molekule koje obuhvaćaju atome.

Hijerarhije su središnje i premodernoj religiji i modernoj znanosti. U religiji je glavna hijerarhija Veliki lanac bivanja, dok u znanosti postoje brojne hijerarhije kao, primjerice, kvark, proton, atom, molekula. Nažalost, čini se da ima malo nade za brzu integraciju, pošto ove hijerarhije nisu uzajamno povezane na neki jasna način. Rješenje ove zagonetke leži u činjenici da, po svemu sudeći, postoji više od jednog tipa hijerarhije. Zapravo, Wilber tvrdi da ima četiri glavna tipa koji pokrivaju četiri osebujna područja, a to su nutrina i vanjština jedinki i kolektiva. Ova područja je dijagramski prikazao kao četiri kvadranta.

Vanjski desni kvadranti

Gornji desni kvadrant sadrži vanjštine pojedinačnih holona kao što su atom ili osoba i njihova vanjski uočljiva ponašanja. Donji desni kvadrant sadrži vanjštine kolektivnih holona kao što su galaksije ili društva i njihove bihevioralne objektifikacije kao što su socijalne strukture i institucije. Ovo su dva kvadranta i hijerarhije što ih istražuje znanost.

Unutarnji lijevi kvadranti

Gornji lijevi je kvadrant unutarnje pojedinačne svjesnosti. Ova svjesnost se proteže kroz hijerarhiju od primitivne senzacije kroz slike, koncepte i zrelu spoznaju, pa još dalje u transracionalnu, transpersonalnu spoznaju. Razni aspekti ove hijerarhije identificirani su u drevnim psihologijama kao kod Aristotela i Plotina, te u radovima suvremenim razvojnih psihologa kao što je Piaget.

Donji lijevi kvadrant prikazuje nutrinu kolektiva. Subjektivna iskustva i percepcije pojedinaca mogu postati uzajamna i na taj način tvoriti kolektivnu kulturu i svjetonazor. Dok godnji lijevi kvadrant sadrži unutarnju subjektivnu svjesnost, donji lijevi sadrži unutarnju intersubjektivnu svjesnost sačinjenu od, primjerice, zajedničkih kulturalnih značenja, vrijednosti i perspektiva. Ove pak daju kontekst razvoju pojedinačne unutarnje svjesnosti. Wilber je u Up From Eden (1996a) i Sex, Ecology, Spirituality (1995) ustvrdio da se, poput razvoja i produbljivanja individualne svjesnosti, intesubjektivna kultura također razvija kroz, primjerice, magičke, mitske i racionalne svjetonazore dok se pojedinci istovremeno fokusiraju na preoperacionalne, konkretne operacionalne i formalne operacionalne stupnjeve.

Pošto ne možete imati nutrinu bez vanjštine, množinu bez jednine, sva ova četiri kvadranta su nužno blisko povezana i korelirana. Ova se činjenica pokazuje ključnom za integraciju znanosti i religije.

Odnos četiri kvadranta spram tri vrijednosne sfere

Kao što smo vidjeli, uspon modernosti bio je centriran u diferencijaciji tri vrijednosne sfere. Ove tri -- umjetnost, moralnost i znanost -- rabe "ja", "mi" i "to" jezike i podudaraju se s Platonovim Lijepim, Dobrim i Istinitim. K tomu, podudaraju se s kvadrantima na slijedeći način. Subjektivno "ja" je gornji lijevi, intersubjektivno "mi" je donji lijevi, a objektivno "to" uključuje gornji i donji desni kvadrant, tj. vanjštinu pojedinaca i kolektiva.

Nesreća modernosti je odbacivanje lijevih kvadranata. Oni su svedeni na desne objektivne korelate koji su isključivo smatrani stvarnima. Ovo se može činiti razumnim, buduć je vanjštine lako vidjeti i mjeriti, a svaki holon doista ima desne objektivne značajke. Međutim, lijevo sravnjeno na desno bila je nesreća, nesreća modernosti. Smatralo se sada da sve važno ili istinito u unutarnjim lijevim pojavama možemo doznati kroz desnostranu znanost, pa su naposljetku unutarnje pojave ocijenjene tek slabo shvaćenim objektivnim desnostranim događajima. Po tom je nazoru, primjerice, misao "samo" neuralno pražnjenje, a satori tek prekomjerna aktivnost neurotransmitera.

Raz-očarani svijet

U poništavanju lijevih nutrina modernost je u našem viđenju svemira, života i sebe samih istovremno poništila smisao, svrhu i značaj. Jer smisao, svrha i značaj, subjektivne vrijednosti, i sve druge kvalitativne osebujnosti jesu unutarnji lijevostrani događaji. Nestao je svaki smisao vrijednosti ili svrhe života. Ljudi su sebe počeli vidjeti tek kao besmislene hrpe protoplazme, koje plutaju na sićušnoj mrvici prašine u udaljenom nebitnom kutku jedne od nebrojenih milijardi galaksija. Taj nesretan zaključak je nazvan "razočaranjem svijeta" (Max Weber), "desakraliziranim svijetom" (Schuon i Maslow), ili "diskvalificiranim svemirom" (Lewis Mumford).

Postmoderne pobune i povratak potlačenih: pokušaji ponovnog uvođenja subjektivnosti

Kao što će svaki psihijatar posvjedočiti, poricani aspekti bića inzistiraju na priznavanju i izražavanju. Nije onda nikakvo iznenađenje da je ubrzo izbilo nekoliko postmodernih pobuna, koje su sve dijelom izražaji nutrina što vape za pažnjom. Wilber ove pobune dijeli u četiri glavna tabora: romantičarski, idealistički, postmodernistički i integralni.

Romantizam

Romantičari -- Rousseau, Schiller, Coleridge, Keats, Wordsworth, Whitman itd. -- nastojali su nadići hegemoniju razuma, znanosti, tehnologije i objektivnosti, te njihovu represiju subjektivnosti. To su učinili nastojeći oživjeti, uvažavati i čak glorificirati subjektivne domene -- naročito estetiku, emociju, sentiment, osjećaj i samo-izražavanje -- te nastojeći ih uporabiti u dostizanju Duha. Čeznuli su za jedinstvom i cijelošću, za "sjedinjenim osjećajem života".

Nažalost, u svojem porivu da odu onkraj ograničenja neuravnotežene racionalnosti i ponovno dodirnu vitalne struje emocionalnog života u prirodi i duhu, često su završili naglavačkim padom u ono što Wilber naziva "pre/trans falacijom ili zabludom". To je brkanje preracionalne regresije i transracionalne progresije. U njihovu slučaju, ova zabluda se sastojala u mišljenju da preracionalni impulsi, osjećaji, raspoloženja i motivi jesu transracionalni duhovni proboji. Prema Wilberu oni su na taj način regresirali, ili barem ponekad nenamjerno zagovarali regresiju.

Idealizam

Negdje u 19. stoljeću iznikla je jedna radikalna zamisao. Povijest Zemlje i čovječanstva nije povijest pada iz sjajne prošlosti, pa bilo to odjednom ili u nizu ciklusa. Prema ovom novom gledištu, svijet i mi evoluiramo, razvijamo se čak prema svojem najvišem probuđenju i prema Bogu.

Immanuel Kant je pokazao da iskustvo poglavito konstruira um. Njegov suvremenik, Johann Fichte, proširio je to u zamisao da je čitav svemir proizvod uma, ali, naravno, supraindividualnog ili apsolutnog Uma ili Sopstva. Iz ovog uma niče svijet, a u reakciji na svijet pojavljuje se konačno sopstvo. Za Fichtea, sopstvo i Sopstvo su jedno, a oslobođenje se sastoji u spoznavanju ovog Sopstva i prepoznavanju ovog jedinstva. Ova tvrdnja je gotovo istovjetna velikoj indijskoj vedantskoj tradiciji, koja se pojavljuje oko 800. g. pne. i čiji je središnji poklič da "Atman (individualna svijest) i Brahman (univerzalna svijest) su jedno".

Schelling i Hegel su razradili ove uvide u filozofiju duhovnog razodvijanja. Svijest su vidjeli kao kreativno odvijanje svemira, a dio filozofske zadaće postalo je razumijevanje ovoga evolucijskog odvijanja koje je, držali su idealisti, ključno za razumijevanje Uma ili Duha samog.

Smatrano je da se Duh isprva manifestira kao svijet kroz proces involucije i tako postaje materijalna priroda. U procesu zaboravlja svoj stvarni identitet ili Istinsku Prirodu, pa je opisan kao "uspavani duh" (Schelling) ili "Bog u svojoj drugosti" (Hegel).

Duh zatim počinje evoluirati natrag prema samo-prepoznavanju. Tako stvara um koji je subjektivni duh sposoban za promišljanje o sebi i vlastitoj situaciji. Na ovom stupnju duh je prešao put od nesvjesnog do samosvjesnog, te upravo u ovoj točki može nastupiti duhovna patologija. Problem je što, kao što smo već spomenuli, subjekt i objekt, um i priroda mogu ići dalje od diferencijacije - u disocijaciju. Schelling je ovo nazvao "duhovnom patologijom" a Hegel "nesretnom nesvjesnošću".

Romantičari su htjeli izliječiti ovu nesretnu svijest povratkom ka prirodi i intenzivnom subjektivnošću i osjećajima. To može biti vrijedno kao početni korak prema ozdravljenju ali može biti destruktivno ukoliko se učini zadnjim ili jedinim korakom.

Idealisti su tvrdili da ne može biti smislenog vražanja unazad. Ono što se traži je nastavljanje evolucije u treći veliki stupanj u kojem se Duh budi u svoje izvorno nedvojno stanje. Tako Duh spoznaje sebe objektivno kao prirodu, subjektivno kao um, i apsolutno kao Duh. Pa ipak je Duh pridutan u svakom i kao svaki evolucijski stupanj. Duh se nikad ne odvaja od manifestacije, samo je nepoznat manifestaciji. Bila je to neizmjerna i nadahnjujuća vizija koja integrira sveto i profano, vrijeme i vječnost, promjenu i nepromjenjivo, um i tvarnost, prirodu, ljudsko i božansko.

No idealistički pokret je imao smrtni nedostatak i ubrzo je rasturen. Premda su njegovi tvorci zahvatili sjajnu viziju, nisu imali duhovnu disciplinu ili yogu.

Tako nisu imali načina da stabiliziraju ovu viziju u sebi. Još gore, nisu mogli ni znali podučavati druge da razviju svoj um tako da i sami mogu dostići transpersonalne stupnjeve gdje se takvim vizijama pristupa i gdje ih se potvrđuje ili odbacuje. Tako su njihove ideje ubrzo odbačene kao "puka metafizika" -- metafizika u lošem smislu označava neprovjeriv i otud nepotvrdiv sistem misli. Ovo je kao apsolutne pobjednike ostavilo scijentizam, materijalizam, sravnjenost i razočaranje.

Postmodernizam

Nazivak "postmodernizam" ima dva glavna značenja. Široko značenje se odnosi na bilo koju veću društvenu struju koja je uslijedila nakon moderne, ili kao reakcija na modernu. Uži, tehnički, i ekstremni smisao nazivka odnosi se na skoriji filozofski pokret koji tvrdi da nema istine, već da postoje samo društveno konstruirane interpretacije.

Ovaj potonji postmodernizam je prepoznao koliko je interpretacija ključna u spoznavanju. Naposljetku, nutrine kao ljubav, strah, strast ili razumijevanje nemoguće je izravno opažati čulima. Bilo da su nutrine mentalno stanje prijatelja ili smisao neke predstave, moramo ih inferirati introspekcijom i interpretacijom. Postmodernizam je, dakle, plemenito nastojanje da izbjegne prevladavajući sravnjeni svjetonazor prepoznavanjem i uvažavanjem nutrina i interpretacija.

Međutim, poput mnogih pokreta rođenih iz reakcije na status quo, uski postmodernizam je otišao predaleko. Ubrzo je prešao u esktremne tvrdnje da su interpretacije jedino što možemo znati i da je objektivno znanje privid. Dok je nesreća modernosti bilo sravnjeno poricanje valjanosti lijevostranog subjektivnog znanja, postmodernizam je upao u suprotnu zamku i počeo poricati valjanost objektivnog desnostranog znanja.

A u zastupanju ove ekstremne pozicije, postmodernizam je uletio ravno u zamku tzv. performativne kontradikcije. U samom činu svoje tvrdnje proturječio je samom sebi, kroz tvrdnju kako je objektivno istinito da nema objektivnih istina. Logički zaključak može jedino biti ili nihilizam ili narcistička tvrdnja da su sve tvrdnje istinitosti nevaljane osim vlastite. Pa ipak, usprkos samoporažavajućim krajnostima, postmodernizam se zasniva na tri središnje postavke koje Wilber smatra valjanima i nužnima u integriranju bilo kakvog obuhvatnog integralnog gledišta. Te tri postavke su konstruktivizam, kontekstualizam i integralni-aperspektivizam.

1) Konstruktivizam. Znanje nam nije jednostavno dato, već je dijelom konstrukcija i interpretacija.

Iako je ovo valjana i bitna poanta, ne dokazuje da nema obektivne sastavnice stvarnosti ili da su objektivna ustvrđivanja istine nužno potpuno nevažeća. Umjesto toga, takve se tvrdnje smještaju u intepretacije.

2) Kontekstualizam. Značenje je kontekstualno-ovisno. Primjerice, riječ "sud" ima veoma različita značenja u frazama "sud zasjeda o zločinu", "imam o tome negativan sud" i "pretočio je vodu u sud".

Važna implikacija je da, buduć su mogući konteksti nebrojeni ili beskrajni, nema načina da pridamo zadnje ili konačno značenje bilo kojem nazivku (ili logičkom članu - nap. prev.). Nažalost, ovo je važno prepoznanje gurnuto u ekstremne i samo-proturječne perverzije u ekstremnom postmodernizmu, naročito kod dekonstrukcionista koji poriču postojanje ili saopćivost bilo kakvog značenja. Ovi semantički teroristi dekonstruiraju bilo koju objavu znanosti ili filozofije o objektivnom svijetu pronalazeći kontekst (perspektivu) koji istu objavu čini smiješnom ili blesavom. (Wilber ističe da su koncepti poput honorara, lena i povišice očigledne iznimke.) No, naravno, ekstremni kontekstualizam pada u performativnu kontradikciju.

3) Integralni-aperspektivizam. Buduć je značenje ovisno o kontekstu, bilo koja zasebna perspektiva biti će djelomična i možda iskrivljena, pa nam koriste upravo množni konteksti. Drugim riječima, koristimo se integralnim-aperspektivnim motrištem s kojeg možemo vidjeti stvari iz više perspektiva i integrirati ih u smislenu cjelinu. Nekoliko je teoretičara sugeriralo da sposobnost zauzimanja ovog integrativnog, aperspeitvnog gledišta jest viša kognitivna sposobnost koja nadilazi ono što se inače smatra normalnim stropom razvoja (Piagetovo formalno operativno mišljenje). Ovu višu sposobnost Wilber naziva "vizijskom logikom" (eng. vision-logic).

Nažalost, čak i integralno-aperspektivno gledište može biti ograničeno samo na vanjštine, urušavajući tako nutrine i dodatno osnažujući sravnjeno gledište (ravnica/flatland) umjesto da ga izbjegne. Teorija sistema nam daje upravo takav primjer. Promatra objekte iz množnih perspektiva istovremeno ali ne poklanja nikakvu pažnju nutrinama i subjektivnosti. A sistemski teoretičari učestalo tvrde da sveobuhvatno mapiraju čitavu stvarnost, dok ispuštaju njezinu subjektivnu polovinu.

Koliko god neki postmoderni uvidi vrijedili, ekstremni postmodernizam se ugušio vlastitim uspjehom. Skrenuo je od prepoznavanja važnosti uvažavanja svih perspektiva zasluženom pažnjom u samo-proturječno i samo-poništavajuće gledište da nijedna perspektiva nije bolja ili gora od bilo koje druge, osim, naravno, njegove vlastite. Pa ipak, filozofski postmodernizam je ključni dio naše priče zbog njegove važne uloge u relegitimiziranju unutarnjih lijevostranih dimenzija, dimenzija koje su bitne za relegitimiziranje religije.

Znanost i nutrine

Za Wilbera, odbacivanje Duha je zapravo simptom jednog većeg poricanja. To je poricanje kojim znanost -- zapravo scijentizam, no distinkcija je često bolno mala -- ignorira legitimnost unutarnjih lijevostranih dimenzija općenito. Stoga pomirenje religije i znanosti zahtjeva relegitimiziranje ne samo Duha, već unutrašnjosti i subjektivnog iskustva općenito. Ovo pak zahtjeva odgovaranja na dva glavna prigovora znanosti protiv stvanorsti i valjanosti unutarnjih dimenzija. Prvi prigovor tvrdi da naša iskustva nisu ništa doli neuronske aktivnosti, dok drugi tvrdi da, čak i da su ova iskustva stvarna, nema nikakvog načina da ih testiramo ili potvrdimo.

Prvi argument je ontološki i jedan je oblik materijalističkog redukcionizma ili, precizinije, neuronski redukcionizam. Tvrdi se da, buduć se navodna unutarnja, viša ili transcendentna iskustva očituju kao električna aktivnost moždanih valova, ova nisu ništa doli neuronski vatrometi, a u slučaju mističnih iskustava vjerojatno i poremećeni ili bolesni vatrometi. Možda je najuvjerljiviji primjer shvaćanja religije kao poremećenog vatrometa dao nobelovac Francis Crick, inače kemičar DNK, koji je sugerirao da religijska iskustva mogu biti proizvod opasne mutirane molekule koju je nazvao teotoksin (!). Opasno blizu Persingerovoj sugestiji da ova iskustva mogu nastati iz jedne vrste epilepsije (Persinger, 1987). (Nemojmo zaboraviti uzeti svoje lijekove!) Prije više od stotinu godina William James je odbacio takav patološki redukcionizam kao "medicinski materijalizam", no čini se da poruka još nije sasvim sjela na mjesto.

Wilber nudi dva argumenta protiv redukcionističkih tvrdnji. Prvo, ukazuje na ogromnu količinu nalaza i dokaza -- fenomenoloških, kros-kulturalnih, kontemplativnih i empirijskih -- za postojanje i važnost sviju četiriju kvadranata.

Drugo, ukazuje na činjenicu, koju sada široko priznaju filozofi znanosti, da je i sama znanstvena aktivnost zasnovana na, zapravo krajnje ovisna o, golemom nizu unutarnjih konceptualnih i perceptualnih struktura i operacija. Ovdje spadaju ne samo unutarnji konceptualni alati kojih su znanstvenici eksplicitno svjesni, kao što su logika, matematika i jezik, već i duboki i uglavnom nesvjesni pozadinski filteri i operateri uključujući jezične strukture i kulturalne kontekste, kao što su svjetonazori i etičke norme. Drugim riječima, znanost je krajnje ovisna o unutarnjim strukturama kojima neki znanstvenici poriču valjanost (pa i postojanje).

To nas dovodi do pitanja: što je znanost? Ovo se može činiti jednostavnim pitanjem, no kao što je primjetio Hilary Putnam, jedan od najutjecajnijih filozofa znanosti u 20. stoljeću, "Ne vjerujem da u našoj kulturi odista postoji slaganje o tome što jest 'znanost' a što 'nije'" (Putnam, 1978).

Wilber ističe da, nasuprot pretpostavkama mnogih ljudi, nema ničeg u znanstvenoj metodi što govori da se ona može primjeniti samo na čulna iskustva. Čulni empirizam, dakle, nije određujuća značajka znanosti ili znanstvene metode.

Dio problema je u činjenici da su pojmovi empirijskog i empirizma rabljeni na dva različita načina. U širokoj uporabi empirijsko znači jednostavno iskustveno. Empirijska verifikacija znači potvrđivanje iskustvom. Ovo dopušta čulni, mentalni i duhovni empirizam, kojima pristupamo očima tijela, uma i kontemplacije.

Međutim, empirijsko se također nalazi s veoma uskim značenjem koje ga ograničava samo na čulno iskustvo. Mnogi klasični empiristi rabe ovo usko značenje kako bi ključnu ideju da sve tvrdnje znanja moraju biti zasnovane na iskustvu reducirali na bolno suženu tvrdnju da svo znanje mora biti zasnovano na, i reducirano na, čisto čulne podatke.

Ovo dvojno značenje empirijskog leži u korijenu jedne od najvećih zabluda o znanstvenoj metodi i tome da li ona mora biti "empirijska". Wilber ističe da se znanost ne može ograničiti na uski, čulni empirizam, jer bi to isključilo matematiku, logiku i mnoge konceptualne alate znanosti koji su i sami nečulne unutarnje strukture i operateri. Znanost zato mora rabiti empirijsko u širokom smislu, to jest kao iskustvenu potvrdu općenito.

Tri niti svakog valjanog znanja

Wilber zatim kreće izlučiti opča načela znanstvene metode primjenjiva na sve tipove empirijskih nalaza. Njegova je nada da će pružiti metodološku osnovu za znanosti čulnog iskustva, mentalnog iskustva i duhovnog iskustva; znanosti očiju tijela, uma i duha; monologičke, dijalogičke i translogičke znanosti. Uspije li u tome, djelotvorno je odgovorio na drugi prigovor znanstvenika protiv valjanosti nutrina, a to je da ne mogu biti testirane i potvrđene.

Wilber izvlači tri koraka koje smatra bitnima za svako valjano znanje, koraka koji su prvo predstavljeni u njegovoj ranijoj knjizi Eye to Eye (1996b). Ova tri koraka su:

1. Instrumentalni naputak . Ovo poprima oblik, "želite li znati ovo, učinite slijedeće". Upute kao, pogledajte u teleskop, pomnožite ubrzanje s vremenom, ili zadržite pažnju na dahu, bile bi primjeri za oči tijela, uma i kontemplacije redom.

2. Izravno poimanje. Promatrajte izravno iskustvo razotkriveno naputkom.

3. Skupna verifikacija. Provjerite iskustvene podatke spram iskustva drugih koji su također adekvatno dovršili prva dva koraka, kako biste dobili potvrdu ili pobijanje podataka.

Ove tri niti preklapaju se sa zahtjevima tri glavne filozofije znanosti, a to su škole empirizma, Thomas Kuhn i Karl Popper. Empirizam traži da sve tvrdnje znanja budu utemeljene na iskustvu ili podacima. Uporabimo li široko značenje empirijskog kao iskustvenog, onda se ovaj zahtjev podudara s drugom niti.

Ali podaci traže metodu ili naputak za njihovo razotkrivanje. Ovo je nit broj jedan i naglasak u filozofiji Kuhna. (Sjetite se da je u Kuhnovoj uporabi riječ "paradigma" označavala metodu ili tehniku.)

Popperov doprinos je bio isticanje važnosti krivotvorenja. Drugim riječima, istinsko znanje mora biti otvoreno mogućem opovrgavanju, inače nema načina da se odredi njegova valjanost. Ovo je nit broj tri.

Empirizam, Kuhnova gledišta i Popperov kriterij krivotvorenja često su ograničavani samo na čulne podatke, što je obezvrijeđivalo mentalno i duhovno znanje i osnaživalo sravnjeni scijentizam. No, svojim argumentima protiv prihvatljivosti ovog ograničavanja, Wilber se nada sačuvati valjane i vrijedne bitne sastavnice svake od ove tri filozofije te istovremeno legitimirati dijalogičke i translogičke znanosti uma i duha.

Što je religija?

U reviziji znanosti Wilber je zatražio da ona odustane od svoje ograničavajuće i iskrivljujuće privrženosti uskom scijentizmu i čulnom empirizmu, te da usvoji širu i točniju percepciju i predodžbu o sebi. Slično tome, tvrdi da religija također mora usvojiti točniju predodžbu o sebi.

Od znanosti se traži da prekine svoje redukcionističko i imperijalističko poricanje drugih znanja poradi izloženih podataka da je ovaj redukcionizam netočan. Tako Wilber i od religije traži da otvori svoje tvrdnje i prakse verifikaciji. Mitološke tvrdnje -- kao to da je Mojsije doslovno razdvojio Crveno more ili da je Lao Tzu pri rođenju imao 900 godina -- nemaju nikakvih dokaza i stoga padaju na provjeri kroz tri niti istinskog znanja.

Ali mitovi sadrže velik dio onog što obično smatramo religijom. Ako njih odbacimo, što ostaje? Wilber odgovara da ostaje ono što je jedinstveno i najvažnije: izravna duhovna iskustva i kontemplativne metode ili yoge za njihovo proizvođenje. Upravo su ova iskustva iluminirala velike religijske utemeljitelje, a oni su pak predali metode (naputke) kojima su njihovi sljedbenici mogli rekreirati u sebi iste ove iluminacije.

Kao što svaki predani praktičar autentične kontemplativne discipline zna, nečije tvrdnje duhovnog uvida i iluminacije podložne su rigoroznoj provjeri kroz testiranje od učitelja i kolega. Jedna od najvažnijih zadaća učitelja jest identificirati lažne ili plitke iluminacije, kao što je budhistička pseudo-nirvana, te preusmjeriti praksu učenika prema dubljim i točnijim iskustvima. Rabi li se prikladno, oko kontemplacije slijedi tri niti znanja i može polučiti valjano znanje. Srce religije, kao i njezina snaga i doprinos, upravo je njena kontemplativna srž, a u tom je duhovna znanost.

Kad je znanost oslobođena svojega uskog i pogrešnog čulnog empirizma i kad je religija rasterećena svojih lažnih mitologija, obje su utemeljene u širokom empirizmu i tri niti znanja. Kao takve počinju izgledati puno kompatibilnije, a potraga za integracijom iznenada postaje provediva.

Široka znanost i njezina integracija s religijom

Wilber teži širokoj znanosti svih četiriju kvadranata, čime su obuhvaćene i vanjštine i nutrine. Četiri kvadranta, ili veliku trojku (ja-mi-to; ili umjetnost, znanost, moralnost; ili Lijepo, Istinito, Dobro; ili buddha, dharma, sangha) on stoga vidi kao aspekte široke znanosti koja istražuje sve od atoma do kulture, od galaksija do misticizma, i ne reducira jedno na drugo.

Primjenom tri niti za stjecanje valjanog znanja na svaki kvadrant nastaju specifični tipovi znanja.

Gornji desni kvadrant daje nam znanosti vanjština individualnih holona, znanosti kao fiziku, biologiju i biheviorizam.

Primjenimo li tri niti na donji desni kvadrant dobit ćemo znanosti vanjština komunalnih holona. Ove znanosti uključuju, primjerice, teoriju sistema, ekologiju i sociologiju.

Ispitivanje gornjeg lijevog kvadranta razotkriva nutrine individualnih holona. Ove nutrine uključuju osobna iskustva otkrivena kroz introspektivne i dubinske psihologije, kao i formalne strukture matematike i logike, i naravno, estetiku i umjetnost.

Znanosti donjeg lijevog kvadranta ispituju nutrine komunalnih holona. Kao takve otkrivaju zajednička i uzajamna kulturalna značenja i kontekste bez kojih se individualna svijest ne može razviti i objektivno znanje ne može nastati. Kulturalne znanosti se fokusiraju na zajednička značenja i vrijednosti i odgovaraju na pitanje "što to znači?"

Duhovne domene

Ono što pojedine duhovne tradicije izvješćuju i ono što transpersonalna psihologija i antropologija nalaze u raznim tradicijama jest da postoji nekoliko potencijalnih stupnjeva psihoduhovnog razvoja i svijesti onkraj konvencionalnog. Wilberova tvrdi, a to je opširno argumentirao u prethodnim knjigama, da ukoliko ove duhovne stupnjeve iluminacije i mističnog jedinstva pridodamo stupnjevima konvencionalnog psihološkog razvoja, dobijemo zapravo Veliki lanac bivanja. To jest, GL-kvadrantne znanosti konvencionalne razvojne psihologije i duhovne kontemplacije skupa otkrivaju Veliki lanacod najprimitivnijih, čulnih opažanja na dnu kroz konvenconalne mentalne stupnjeve kao konkretno operativno mišljenje sve do duhovnog probuđenja.

No, u Wilberovoj novoj sintezi opseg Velikog lanca je bitno smanjen. Za premodernu religiju Veliki lanac bivanja je predstavljao ili pokrivao svu stvarnost. Ali u svjetlu moderne diferencijacije velike trojke (četiri kvadranta), možemo vidjeti da Veliki lanac ne pokriva sva četiri kvadranta, već samo gornji lijevi. Tako nam Veliki lanac daje malo dragocjenog uvida u preostala tri kvadranta i tako malo što može reći o stvarima kao što su funkcija mozga, društava i kultura.

Nadalje, teoretičari Velikog lanca, koliko god da su priznavali druge kvadrante, postavljali su ih u materijalnu ili najnižu razinu, pa su sve druge razine kao um "transcendentne" u odnosu na materijalno područje i tijelo. Diferencijacija modernosti i model četiri kvadranta sugeriraju da materijalne domene nisu najniža stepenica Velikog lanca već da predstavljaju vanjske oblike svake stepenice ili razine. Tako se spašava opći ustroj Velikog lanca, ali Lanac je sada smješten u diferencijaciju modernosti i prepoznat kao samo jedan kvadrant, pa pokriva tek jednu četvrtinu svega znanja.

Buduć religijski svjetonazor ima Veliki lanac u svojoj srži, a modernitet diferencijaciju vrijednosnih sfera -- velike trojke, ili četiri kvadranta -- u svojoj srži, WIlber je uspješno ponudio način integriranja ova dva svjetonazora. Veliki lanac, velika trojka, znanstvena metoda, i široke znanosti sačuvani su svi u jednom potezu, prikladno uvažavani i integrirani u sintezi golemog opsega, ljepote i snage. Koliko će ova sinteza biti široko prihvaćena odredit će velikom dijelom pitanje koliko su znanstvenici spremni prihvatiti Veliki lanac. Ovo, naravno, nije malo pitanje.

WIlber je sada spreman istražiti neke implikacije i aplikacije ove sinteze.

Implikacije i aplikacije

Za Wilbera svaka razina Velikog lanca nije jedna uniformna ravan kao što se tradicionalno mislilo, već se sastoji od barem četiri dimenzije tj. od kvadranata. Pojednostavimo li kvadrante na veliku trojku -- umjetnost, moralnost i objektivna znanost -- a Veliki lanac slično skratimo na četiri razine -- materija/tijelo, um, duša i duh -- dobit ćemo četiri razine u tri dimenzije svaka: ukupno dvanaest različitih domena. Svaku od ovih domena možemo istraživati sistematski, a Wilber to čini ispitivanjem različitih razina umjetnosti, moralnosti i znanosti.

Razine umjetnosti

GL kvadrant subjektivnosti i subjektivnog izražavanja je dimenzija umjetnosti. Umjetnost može fokusirati i predstavljati bilo koju razinu Velikog lanca. Svaka razina uključuje i nadilazi niže razine i također ima nove emergentne osebujnosti. Primjerice, mentalna razina ima osebujnosti i svojine koje su sasvim nepoznate materiji. Svaka razina umjetnosti često uzima ove nove emergentne i određujuće odlike za svoj fokus, a posljedica je osebujna odlika ili ukus svake umjetničke razine.

U vizualnim umjetnostima senzorimotornog svijeta, sadržaj ili referent je čulni svijet opažan okom tijela. Ovo je objektivna ili reprezentacijska (predodžbena) umjetnost kao što su krajolici i portreti i uključuje škole realizma, impresionizma i naturalizma.

Na mentalnoj razini, oko uma istražuje i izražava sadržaje psihe. Posljedice su, primjerice, škoel nadrealizma kao i konceptualna i apstraktna umjetnost.

Na suptilnoj razini [duše] umjetnost za predmet uzima suptilne slike, vizije, arhetipove i iluminacije. One ulaze u svjesnost, bilo spontano u darovitim subjektima, ili kad ljudi započnu kontemplativnu praksu. Ova umjetnost je izravan prikaz onog što se vidi u oku kontemplacije.

Takva umjetnost ne predstavlja i ne portretira suptilne dubine umjetnika, već također može rezonirati sa i evocirati slične dubine u prikladno osjetljivom promatraču. Ovaj tip umjetnosti može se zato upotrijebiti kao pomoć u kontemplaciji, a tibetansko slikarstvo je dojmljiv primjer. Ovdje Buddhe i Bodhisattve nisu samo simbolički i metaforički, već predstavljaju naše vlastite prirođene potencijale.

S produbljivanjem oka kontemplacije, suptilne slike prestaju nicati i ostaje samo bezoblična svjesnost, svijet, Um ili Duh. Svjesnost je sada oslobođena ograničenja i može uzeti bilo koju razinu ili objekt za svoju temu. Posljedice mogu različite, od krajnje jednostavnosti zen-krajolika do kompleksnog višerazinskog simbolizma tibetanskih arhetipskih likova. Ponovno, takvi izrazi nutarnje dubine mogu privremeno evocirati sličnu dubinu i slobodu u adekvatno pripremljenom umu. Dakle, umjetnost može predstavljati bilo koju razinu Velikog lanca, a dubina umjetnosti odražava dubinu umjetnika i njihove kulture.

Za Wilbera je umjetnost subjektivni, GL-kvadrantni izražaj uma i Duha. Slično tome, moralnost je intersubjektivni, DL izražaj. Poput umjetnosti, može odražavati i prenositi bilo koju razinu Velikog lanca i bilo koju razinu psihološkog, duhovnog ili kulturnog razvoja. No Wilber se sasvim kratko osvrće na moralnost prije no što pređe na znanost.

Znanost

Za Wilbera, Duh nije iznad prirode; Duh je nutrina prirode. Više razine Velikog lanca nisu "iznad" objektivnog, prirodnog, materijalnog svijeta već unutar njega. Ako, kao što Wilber sugerira, svi unutarnji događaji imaju vanjske korelate, onda to dramatično preobražava ulogu tradicionalne objektivne, čulno-empirijske znanosti s obzirom na duhovnost. Sada objektivna znanost više nije ograničena na ispitivanje samo niže razine Velikog lanca. Ona može istraživati vanjske korelate kao što su moždani valovi, kemijski pomaci i bihevioralne promjene što prate ili su proizvod transcendentnih iskustava.

Međutim, objektivna mjerenja kao moždani valovi mogu nam malo reći o subjektivnim odlikama transcendentnih iskustava koja potiču ove moždane promjene. Da bismo znali je li neko stanje svijesti doživljeno kao transcendentno i duhovno, moramo pitati osobu. Da bismo znali je li to pravo duhovno iskustvo, moramo ga testirati na osnovu mudrosti kvalificiranih kontemplativaca. Drugim riječima, moramo rabiti duboku znanost.

Kombiniranjem objektivne čulne znanosti i duboke znanosti dobit ćemo najbolje od, i jedinstvo, subjektivnog i objektivnog, lijevog i desnog, nutarnjeg i vanjskog, transcendentnog i prirodnog. To je prema Wilberu transcendentni naturalizam ili naturalni transcendentalizam. Znanost tako postaje par excellence istraživačka metoda objektivnih desnostranih izražaja duha na svakoj razini.

Moralnost, znanost i umjetnost -- ili Dobro, Istinito i Lijepo -- sve možemo vidjeti kao izraze Duha u svijetu Ovi izrazi zrcale razine Velikog lanca do kojih su pojedinci i kulture razvijeni i mogu pozvati, čak i kroz stoljeća, druge ljude i kulture da prepoznaju i razviju iste ove razine.

Integralno istraživanje

Ono što nam je sada potrebno jest sve-kvadrantni, sve-razinski program istraživanja. Takav program bi nastojao integrirati subjektivno iskustvo, objektivno ponašanje, objektivne sisteme i inter-subjektivne strukture, te ih sve povezati bez reduciranja ijedne na bilo koju drugu. Ovo se može učiniti ne samo za konvencionalne razvojne razine, već i za transkonvencionalne, transpersonalne razine.

Pred nama je zadaća da uzmemo mape nutrine, viših razvojnih stupnjeva koje smo primili od velikih religija i da istražimo njihove objektivne moždane, tjelesne i bihevioralne korelate; kulturalna vjerovanja, svjetonazore i etike koje promiču; te socijalne, političke, obrazovne i ekonomske institucije koje ih izražavaju. K tomu, htjet ćemo istražiti kako ovi kulturalni i socijalni izražaji povratno djeluju i utječu na individualni psihoduhovni razvoj. Naročito ćemo htjeti saznati kako socio-kulturalni oblici najbolje promiču individualno i socijalno sazrijevanje prema onom što religije svijeta smatraju da je summum bonum: prosvjetljenje, spasenje, oslobođenje, satori, wu ili mokša. Transpersonalna psihologija, sociologija i antropologija započele su ovaj projekt, no treba učiniti još mnogo, mnogo toga (Walsh & Vaughan, 1993).

Koji se god socijalni i kulturalni oblici pokazali optimalnima, sigurno će biti informirani integracijom najboljeg iz znanosti i najboljeg iz religije, integracijom čijem je nastanku Ken Wilber znatno pridonio.

Reference

FLANNIGAN, O.(1991). Science of the mind, 2nd ed. Cambridge, MA: MIT Press.

PERSINGER, M. (1987). Neuropsychological bases of God beliefs. New York: Praeger.

PUTNAM, H. (1978). The philosophy of science. In B. Magee, Men of ideas. New York: Viking (pp. 224-239).

WALSH, R. & VAUGHN, F.(eds.) (1993). Paths beyond ego: The transpersonal vision. New York: Tarcher/Putnam.

WILBER, K.(1995). Sex, ecology, spirituality. Boston: Shambhala.

WILBER, K. (1996a). Up from Eden, 2nd ed. Wheaton, IL: Quest.

WILBER, K. (1996b) Eye to eye, 3rd ed. Boston: Shambhala.

WILBER, K. (1996c) A brief history of everything. Boston: Shambhala.

WILBER, K. (1998, in press).The marriage of sense and soul: Integrating science and religion. New York: Random House.

Zahtjevi za reproduciranje i repost: Riznica Dharme, www.mandala.hr, info@mandala.hr
Copyright (c) Professor Roger N. Walsh, Dept. of Psychiatry and Human Behavior, University of California Medical School, Irvine, CA 92697.
Prijevod Diego Sobol, 2003