|
Valovi i struje svijestiKen WilberKen Wilber je vjerojatno najčitaniji suvremeni filozof i pionir nove integralne vizije čovjeka i svijeta. Ulomak iz knjige "One Taste" Nedjelja, 16. studeniUpravo mi je stigla Psychotherapy and Spirit Branta Cortrighta, i prilično me razočarala, ne samo zbog sasvim pogrešnog tumačenja mog rada. U The Eye of Spirit, dijelim svoj rad u četiri glavne faze: wilber-1 bila je romantičarska; wilber-2 je u osnovi Veliki Lanac shvaćen u razvojnim terminima (taj model je prvo predstavljen u The Atman Project); wilber-3 ide znatno dalje i sugerira da postoje brojne različite razvojne linije koje napreduju relativno nezavisno kroz razne stupnjeve Velikog Lanca (taj model je prvo predstavljen u Transformations of Consciousness i dorađen u The Eye of Spirit i naročito u Integral Psychology); a wilber-4 postavlja te razine i linije u kontekst četiri kvadranta (psihološke komponente faza wilber-3 i wilber-4 u suštini su iste, pa često svoj zadnji psihološki model nazivam wilber-3, uz podrazumijevanje da je to jednostavno gornji-lijevi kvadrant modela wilber-4). Cortright se još bavi modelom wilber-2, ne wilber-3 (a kamoli wilber-4), što je šteta. Anakronistički inzistira na tretiranju moje pozicije kao monolitnog, jedno-spektarskog modela, krute ljestvice gdje morate dovršiti psihološki razvoj prije no što uopće može početi duhovni razvoj. Ovo neshvaćanje je toliko uobičajeno - i netočno - da je zbog njega Donald Rothberg odlučio naglasiti, kad je ukratko predstavio moj sadašnji (wilber-3) model: "Razvoj se ne odvija na neki jednostavan način kroz niz od nekoliko općih stupnjeva koji objedinjuju sve aspekte rasta... [Različite] razvojne linije mogu povremeno biti u međusobnoj tenziji, a neke od njih ne potvrđuju, vjeruje Wilber, postojanje koherentnih stupnjeva... Može postojati visoka razina kognitivnog razvoja, srednja razina interpersonalnog ili moralnog, te niska razina emocionalnog. Ovaj nesklad razvoja je, čini se, posebno uvjetovan općim kulturnim vrijednostima i stilovima." Drugim riječima, kroz razine ili valove spektra svijesti, razne razvojne linije ili struje napreduju relativno nezavisno, tako da možete biti na visokoj razini razvoja u nekim linijama, srednjoj u drugima, a niskoj u još nekima. Središnji problem u Cortrightovoj knjizi je, čini se, to da on ne shvaća osnovna pitanja psihološkog i duhovnog razvoja. Prije svega, veoma jasno kažem u The Eye of Spirit da ove dvije odvojene linije razvoja - psihološku i duhovnu - možete osmisliti tako da se duhovni razvoj odvija pored psihološkog razvoja (što ću uskoro i objasniti). Cortright otvoreno priznaje da ja ovo kažem, a zatim nastavlja potpuno to ignorirajući. Iz njegove je rasprave jasno da je propustio pojmiti središnje, neizostavno pitanje: čak i da je duhovni razvoj zasebna linija (ili linije), kako ga definirati? Ako duhovni razvoj jest zasebna linija razvoja (pored drugih linija, kao što su kognitivna, moralna, motivacijska, kinestetska, afektivna itd.), onda morate moći definirati duhovnu liniju u terminima koji ne uključuju kognitivni uvid, moralnost, motivacije, potrebe, etičke zavjete ili afektivnu ljubav i samilost - jer sve ove odlike već imaju svoje zasebne linije razvoja. Ako je "duhovnost" odvojena linija razvoja, morate ju moći opisati u specifičnim, osebujnim terminima, što Cortright ne radi uvjerljivo - a taj nedostatak obezvrjeđuje čitav njegov pristup. Ja osobno vjerujem da se neki aspekti duhovnog razvoja odnose na više stupnjeve raznih linija (kao što su viši afekti ili transpersonalna ljubav, viša spoznaja ili transracionalna svjesnosti itd.), te da su neki aspekti duhovnog razvoja i sami odvojena, zasebna linija (kao obzir i otvorenost) - ali morate ih pažljivo imenovati prije nego si dopustite velike izjave o "duhovnom" razvoju. Naprimjer, čak i ako kažemo da su viši stupnjevi raznih razvojnih linija "duhovni", a da su niži stupnjevi "personalni" ili "psihološki" - što mnogi transpersonalisti rade - ipak, u mom modelu (wilber-3), razne linije se i same razvijaju relativno nezavisno, pa se tako transpersonalni ili duhovni stupanj razvoja u jednoj liniji (recimo, spoznaje) može odvijati istovremeno s personalnim ili psihološkim stupnjem u nekoj drugoj liniji (recimo, moralnosti) - tako da se "duhovni" i "psihološki" rast, u raznim razvojnim linijama, odvijaju jedan pored drugog, a ne naglavljeni jedan iznad drugog poput cigala (a što Cortright smatra mojim gledištem). Ideja da bilo koju od ovih linija treba potpuno dovširi prije početka druge je neozbiljna - čak ni wilber-2 ne zastupa tako rigidan raspored. Cortright u jednom doista čudnom dijelu knjige kaže da moje "srednje razine" razvoja - konkretna operacionalna, formalna operacionalna i vizijsko-logička, koje imaju svoje korelativne patologije sopstva - jednostavno ne postoje. Ako ga ispravno razumijem, on misli da se sve mogu svesti na jednu razinu. Svašta. Dokazi za postojanje ovih stupnjeva su brojni, a ja sam samo sugerirao da gdjegod postoji stvarni stupanj, na tom stupnju nešto može krenuti po zlu - otud razine patologije kroz ove veoma stvarne stupnjeve razvoja. Cortright ignorira sve ove dokaze, a zatim kreće u politički korektnu salvu na moju sugestiju - koja slijedi ogromnu količinu kliničkih dokaza - da mnogi oblici psihoze imaju razvojnu (i/ili genetsku) pukotinu u ranim fazama razvoja. Na 1-2-3 način, dobio sam šibom zbog moralne neosjetljivosti, dok se autor ograđuje i podsjeća nas da se sjetimo kako je on sam predivno uzvišen i moralan. Ovo je daleko najneprivlačniji dio knjige. Cortrightovo razumijevanje svjetskih velikih tradicija mudrosti čini se slabim, ponekad sasvim nepostojećim; a činjenica da očito pogrešno predstavlja neke od ovih tradicija baca ljagu na čitavu knjigu. Nekoliko primjera: Cortright kaže da koncepcija stupnjeva koju ja predstavljam ne funkcionira za meditacijski razvoj - npr. "Budistička literatura je puna mnogih, mnogih primjera ljudi koji izravno ostvaruju impersonalnu praznost nedvojnog." Ustvari, skoro da nema nijednog takvog primjera. Možda je na umu imao Zen mondoe, gdje nakon kratke i britke razmjene sa Zen majstorom, učenik ostvaruje "totalni satori". Ali kao što će vam bilo koji Zen učitelj reći, toj razmjeni prethodi prosječno oko šest godina intenzivne meditacije, koja se pak odvija kroz stupnjeve (npr. deset slika o svladavanju goveda). Cortright pokušava dati nekoliko primjera za svoj stav, no svi su dokazivo netočni. "Ramana Maharši, kojeg Wilber drži predstavnikom nedvojnog ostvarenja, ušao je izravno u nedvojno iskustvo bez 'prolaženja kroz' bilo psihički ili suptilni stupanj." Ustvari, Ramanino probuđenje bilo je, što on nedvojbeno izvještava, trodnevno iskušenje s kulminacijom u 30-minutnom klimaksu, u kojem je prošao kroz savikalpa samadhi (psihičke i suptilne oblike) te nirvikalpa i jnana samadhi (kauzalnu bezobličnost), da bi se tek tada probudio u sahaju (čisti Jedan Ukus ili nedvojnu Takovost). Tipično je to kako Cortright samouvjereno i gospodski iskrivljuje ovaj ključni događaj, pa se bojim da to nešto govori o njegovom pristupu općenito. Slično iskrivljuje Aurobindov model, kao i model Vajrayane. Spominje Aurobindoa kao "tipičnog predstavnika ove tradicije", tradicije koja prema Cortrightu ne vjeruje u specifičnu sekvencu duhovnog razvoja, zanemarujući Aurobindovu izričitu tvrdnju da "Duhovna evolucija slijedi logiku sukcesivnog razvoja; novi i odlučni korak je moguć tek kad je prethodni glavni korak dovoljno ovladan: čak i ako se određeni manji stupnjevi mogu progutati ili preskočiti u brzom i naglom usponu, svijest se mora vratiti natrag da se uvjeri kako je pokriveno tlo sigurno pripojeno novom stanju; veća ili koncentrirana brzina [jest moguća ali] ne eliminira same korake ili nužnost njihova slijednog svladavanja." (Aurobindo, The Life Divine, II, 26). Cortright slično tako implicira da vajrayanski budizam ne priznaje ove inherentne razvojne dimenzije, pa time zanemaruje jedinu duboku studiju ikad napravljenu na ovu temu - studiju Daniela P. Browna, koji je pažljivo analizirao preko dvanaest velikih tekstova Mahamudra meditacije, kako bi otkrio da svi oni, bez iznimke, održavaju specifično-stupanjski model razvoja (ti stupnjevi se prilično precizno poklapaju s onime što ja definiram kao psihičko, suptilno, kauzalno i nedvojno, kao što je pokazano u Transformations of Consciousness). Brown i Engler su zatim testirali ovaj sistem stupnjeva u usporedbi s tipičnom kineskom meditacijskom tradicijom, Patanjalijevim Yoga sutrama i vipassana tradicijom, te otkrili da se, u svakom slučaju, on dosljedno potvrđuje. Cortright veselo ignorira sve ove dokaze. Kad dođe vrijeme za sažimanje polja transpersonalne terapije, Cortright nevjerojatno postavlja wilber-2 kao "staru paradigmu", a zatim predstavlja wilber-3 kao "novu paradigmu", dok moj model prepoznaje samo kao wilber-2. E pa, što da kažem? Cortright nam daje novu paradigmu ovako: "Sve ovo ukazuje na gledište gdje se psihološki i duhovni razvoj sastoji od brojnih, kompleksnih razvojnih staza koje se povremeno križaju, međuprožimaju i preklapaju, dok drugi put ostaju zasebne i očitije odvojene. Ponekad je rast psihološki, ponekad je rast duhovan, a ponekad se odvija skupa." To je upravo model wilber-3, kao što sam objasnio. Wilber-3 identificira preko dvanaest odvojenih razvojnih linija, kao što su kognitivna, moralna, afektivna, ljubav, obzir, pažnja, identitet jastva, obrane, interpersonalna, umjetnička i kinestetska - od kojih su neke duhovne, a nekima su viši stupnjevi duhovni - što nam omogućuje da pratimo razne kombinirane razvoje, koje sve organizira i koordinira sopstvo. Cortright trijumfalno predstavlja razvodnjenu verziju ovog wilber-3 modela kao novu prodornu paradigmu - ali verziji koju on nudi nedostaje stvarno shvaćanje razvojnih dokaza, a naročito nedostaje osjetljivost prema tome kako ćemo pošteno definirati "duhovnost" u terminima koji nisu puko ponavljanje drugih razvojnih linija. (On slično tako potpuno ignorira rad Jenny Wade, iznosi čudno uvrnuto tumačenje Hammeeda Alija itd.) Cortright potpuno prihvaća Veliki lanac bivanja Hustona Smitha, a ipak odbacuje tzv. "monolitni" spektar svijesti, čime propušta shvatiti da su ovo dvoje u osnovi istovjetni. Ali ja sam u odnosu na Veliki lanac pokušao ići korak i sugerirati da postoje različite razvojne linije (ili struje) koje se razvijaju nezavisno kroz različite razine (ili valove) Velikog lanca, te da samo prepoznavanjem te činjenice - razina i linija - možemo integrirati istočnu mudrost i zapadno znanje. Četiri kvadranta - ili jednostavno Tri Velika koji su ja, mi i to - su među najosnovnijim linijama ili strujama, od koji se svaka razvija kroz razine ili valove Velikog lanca (tijelo - um - duša - duh). Cortright misli da ovaj koncept "razina i linija" užasno komplicira sliku, dok ustvari jako pojednostavljuje ogromnu količinu podataka; i misli da remeti i oslabljuje Veliki lanac, dok ga ustvari spašava. Evo jednostavnog načina za prikazivanje modela wilber-3, koji uključuje integraciju razina Velikog lanca s raznim razvojnim linijama koje se kreću kroz te razine (ili struje kroz te valove). Upotrijebimo jednostavnu verziju Velikog lanca, sa samo četiri razine (tijelo, um, diša i duh); upotrijebimo samo pet linija (od skoro dvadeset pet); i odredimo duhovnost dvostruko kao najviši razvoj u svakoj liniji i kao odvojenu zasebnu liniju, tako da pokrijemo obje definicije (vidi sliku).
 SLIKA: Integralni psihograf Buduć "hijerarhija" smeta mnogim ljudima, nacrtajmo odmah tu hijerarhiju na način kako se ustvari i definira, a to je kao holarhija (vidi sliku). Ovo je identičan koncept, ali nekim ljudima su zgodniji lijepi ženstveni krugovi (i ja ih preferiram, jer tako jasno pokazuju prirodu "transcendiranja i uključivanja" urođenu Velikog gnjezdu bivanja).
 SLIKA: Integralni psihograf kao holarhija Poanta oba ova dijagrama - koje nazivam "integralnim psihografom" - je da možete pratiti različite razvojne linije (ili struje) dok se kreću kroz razne razine (ili valove) Velikog gnjezda. Možete biti na višem, tranpersonalnom, ili "duhovnom" razvojnom stupnju u nekoliko linija, te na nižem, personalnom, ili "psihološkom" stupnju u drugima, tako da se i duhovni i psihološki razvoj preklapaju - a povrh toga odvojena duhovna linija može biti relativno visoko ili nisko. Svim ovim strujama i valovima navigira sopstvo (ili sistem jastva), koji mora uravnotežavati sve njih i pronaći nekakav sklad usred ove mješavine iskustava. Štoviše, nešto može krenuti po zlu u bilo kojoj struji u bilo kojem od valova (ili stupnjeva), pa tako možemo mapirati razne tipove patologija gdjegod se desila u psihografu - različiti tipovi patologija odvijaju se na različitim razinama ili valovima u svakoj od linija. Premda temeljem ogromne količine dokaza (kliničkih, fenomenoloških i kontemplativnih) možemo reći da mnoge ove razvojne linije idu kroz valove na stupnjevit način, usprkos tome sveukupni razvoj se ne odvija na specifičan, stupnjevit način, jednostavno zato što je sopstvo amalgam svih raznih linija, a mogući broj njihovih permutacija i kombinacija je praktično beskonačan. Sveukupni pojedinačni rast, drugim riječima, ne slijedi nikakvu zadanu sekvencu. Naposljetku, kao što je sugerirano u dijagramu, pošto svaka viša dimenzija transcendira ali uključuje (ili "ugnježđuje") nižu dimenziju, biti na višem valu ne znači da niži valovi ostaju iza. Ovo nije (i nikad nije bilo) zasnovano na ljestvici, već na modelu: atomi, molekule, stanice i organizmi, gdje svaka viša razina obuhvaća ili obgrljuje nižu - kao što je Plotin rekao, razvijanje koje je obavijanje. Tako čak i na višoj razini, "niži" rad se odvija istovremeno - stanice i dalje imaju molekule, Buddhe i dalje trebaju jesti. To je wilber-3 ukratko. Kad sam već na temi, dati ću jedan zadnji primjer zašto vjerujem da je ovaj tip modela wilber-3 poboljšanje u odnosu na tradicionalni model Velikog lanca (ili wilber-2) , koji sadrži razne razine Bivanja ali ne razumije potpuno kako se i zašto različite linije razvijaju kroz te razine. Huston Smith, što smo vidjeli, točno svodi tradicionalni Veliki lanac na tijelo, um, dušu i duh (korelativne sa sferama koje on naziva zemaljska, prijelazna, nebeska i beskrajna). Taj model je točan u tome što donosi, ali problem je što se počinje rastakati pod daljnjim ispitivanjem, pa često pada pod lavinom modernog psihološkog istraživanja. Za početak, tradicionalni Veliki lanac lako brka razine Bivanja i tipove osjećaja sopstva/jastva povezane sa svakom razinom. Naprimjer, um je razina velikog lanca, ali ego je sopstvo koje nastaje kad se svijest identificira s tom razinom (tj. kad se identificira s umom). Suptilno je razina Velikog lanca, a duša je sopstvo koje nastaje kad se svijest identificira sa suptilnim. Kauzalno/duh je razina u Velikom lancu, a Istinsko Sopstvo je "sopstvo" na toj razini, i tako dalje. Dakle sekvenca razina u Velikom lancu trebala bi biti tijelo, um, suptilno i kauzalno/duh, sa korelativnim stupnjevima sopstva kao tijelo-ego, ego, duša i Sopstvo - i to u sasvim pojednostavljenoj verziji. Premda često koristim tradicionalnu terminologiju (tijelo, um, duša, duh), uvijek imam na umu razliku između samih razina (tijelo, um, suptilno, kauzalno) i sopstva na tim razinama (tijelo-ego, ego, duša, Sopstvo). Ovdje se neke distinkcije počinju isplaćivati (a korisnost pomaka s wilber-2 na wilber-3 postaje očitijom). Tradicije uglavnom drže da muškarci i žene imaju dva glavna sistema osobnosti: frontalno i dublja psiha. Tradicionalni teoretičari Velikog lanca (i wilber-2) bi jednostavno rekli da frontalni sistem je sopstvo povezano s tijelom i umom, a dublja psiha je povezana s dušom, što bi doista bio ljestvični raspored. Ali frontalna i dublja psiha su, čini se, puno fleksibilnije od toga; izgleda da to nisu različite razine, već zasebne linije razvoja, tako da se njihov razvoj odvija uporedo jedna uz drugu, a ne slijedno jedna nakon druge. Ovo možemo grafički prikazati ilustracijom (u kojoj koristim točnijih 6 razina).
 SLIKA: Razvoj frontalnog (ega), dublje psihe (ili duše), te Svjedoka (ili Sopstva) Frontalno biće je grubo-orijentirana osobnost - u najširem smislu, ono što mislimo pod pojmom "ego", ili osobnost koja je orijentirana navan prema osjetilno-motornom svijetu. Frontalno biće počinje svoju razvojnu liniju ili struju s materijalnim začećem, nastavlja kroz emocionalno-seksualne ili praničke stupnjeve, u mentalne stupnjeve, te jenjava u psihičkoj sferi. Frontalni razvoj predstavlja evoluciju sopstva (ili samo-identiteta) kroz niže-i-srednje valove Velikog gnjezda bivanja. Prema tradicijama, dok je frontalna osobnost ono što se razvija u ovom životu, dublja psiha je ono što se razvija između života. To je, u najširem smislu, ono što mislim pod pojmom "duša". U svakom slučaju, kaže se da je dublja psiha prisutna negdje od začeća do pola trudnoće; ustvari, neka istraživanja sugeriraju da prenatalna, perinatalna i neonatalna sjećanja doista postoje, a pošto ih ne mogu prenositi frontalna osobnost i grubi mozak (pošto još nisu razvijeni), tradicije bi tvrdile da ova sjećanja prenosi dublje psihičko biće i da se gube kasnije kad frontalni razvoj krene i potopi raznije psihičko biće. Slično, sjećanja iz prošlih života, kad su stvarna, bila bi nošena dubljom psihom. No, nije nužno vjerovati u prenatalno sjećanje ili u prošle živote kako bi se priznalo dublje psihičko sopstvo, koje je prvenstveno određeno svojim pristupom višoj svijesti, a ne prsitupom prošlim životima. Premda je dublja psiha prisutna od rođenja (ili sredine trudnoće), ona igra skromnu ulogu sve dok nužni frontalni razvoj ne dovrši svoj zadatak orijentiranja (i prilagodbe) svijesti u gruboj sferi. Kad frontalna osobnost počne jenjavati, dublja psiha sve više dolazi u prvi plan. Kao što frontalna osobnost orijentira svijest u grubu sferu, tako dublja psiha orijentira svijest u suptilnu sferu. A, kao što smo vidjeli, sopstvo povezano sa suptilnim je "duša", pa su zato "dublja psiha" i "duša" općenito istoznačni. Ali dublja psiha, iako su joj korijeni u suptilnoj sferi, ipak ima razvoj koji se proteže nadole do najranijih stupnjeva, kulminira u suptilnom i nestaje u kauzalnom. Već možemo početi vidjeti prednosti modela u kojem frontalno i dublja psiha nisu odvojene razine već zasebne linije; ne različiti valovi već često paralalene struje. Možemo ići korak dalje i zamjetiti da postoji još jedna zadnja "osobnost" - to je Sopstvo, povezano s kauzalnim, ali također ima razvoje koji se protežu nadole u ranije stupnjeve. Drugim riječima, možemo korisno tretirati Sopstvo kao odvojenu liniju ili struju razvoja, iako mu je osnovna orijentacija kauzalno. Sopstvo, ili transpersonalni Svjedok, nije - poput ega ili duše - "osobnost", pošto nema nikakve osebujne karakteristike (ono je čista Praznost i veliko Nerođeno), osim činjenice da je Praznost još uvijek odvojena od Oblika, Svjedok još uvijek odvojen od onog što je svjedočeno. Na taj način, Sopstvo ili Svjedok je sjedište pažnje, korijena osjećaja odvojenog sopstva, kao i dom zadnje i najsuptilnije dvojnosti, one i između Vidioca i viđenog. To je i najviše Sopstvo, i konačna prepreka ka nedvojnom Jednom Ukusu. Kakobilo, moć Svjedočenja je moć oslobođenja od svih nižih područja/sfera/razina, a sam Svjedok je prisutan, premda latentno, na svim prethodnim stupnjevima. Svaki razvojni stupanj "transcendira i uključuje" svog prethodnika, a aspekt "transcendiranja", u svakom slučaju, je moć višeg da bude svjesno nižeg (duša je svjesna uma, koji je svjestan tijela, koje je svjesno materije). I u svakom slučaju, ovo "biti svjestan" je jednostavno moć Svjedoka koja blista kroz taj stupanj. Iako je Svjedok prisutan kao moć transcendentalnog rasta na svakom stupnju, on sazrijeva tek u kauzalnom području. Kako ego orijentira svijest u grubo, a duša orijentira svijest u suptilno, tako Sopstvo orijentira svijest u kauzalno. Premda svi oni imaju svoje korijene u specifičnim područjima ili valovima Velikog gnjezda, imaju također i svoje linije ili struje razvoja, pa se često preklapaju, kao što je prikazano ilustracijom. I mislim da je upravo to ono što mnogi učitelji meditacije i transpersonalni terapeuti vide u sebi i svojim klijentima, naime, da ego i duša i Duh mogu na mnogo načina supostojati i razvijati se skupa, jer su relativno odvojene struje koje teku kroz valove Velikog gnjezda bivanja. I zato povremeno možemo imati prilično neravnomjeran razvoj između ovih struja. Svi znamo prilično prosvjetljene učitelje (probuđene i žive u Nerođenom) koji usprkos tome imaju "veliki ego", u smislu da su jake, silovite, možne osobnosti. Ali prisutnost ega nije problem; sve ovisi o tome da li je osoba također živa u višim i dubljim dimenzijama. Kao što je Hubert Benoit rekao, nije problem identifikacije s egom, nego isključiva priroda te identifikacije. Kad se naš samo-identitet proširi onkraj ega, u dublju psihu, onda čak u Nerođeno i Jedan Ukus, ego jednostavno postaje dijelom jednog većeg identiteta. Ali sam ego ostaje funkcionalnim sopstvom u gruboj sferi, pa može čak postati snažniji i moćniji, jednostavno zato što je sada prištekan u cijeli Kozmos. Mnogi veliki prosvjetljeni učitelji imali su veliki ego, veliku dublju psihu, i veoma veliko Sopstvo, sve odjednom, jednostavno zato što su to tri funkcionalna vozila u grubom, suptilnom i kauzalnom području, pa su sukladno tome u velikima probuđenima osnažena sva tri vozila. E sada - a ovo zna zbuniti ljude - premda se razne razvojne linije često preklapaju, i to bez ikakve specifične sekvence, same zasebne linije ili struje imaju svoju stalnu, univerzalnu, razvojnu sekvencu - naime, utoliko što se razvijaju u svijest, one se moraju probijati kroz razine ili valove Velikog gnjezda, i to redoslijedom koji zadaje samo Gnjezdo. Naprimjer, imamo uvjerljive dokaze da se spoznaja, moral, afekti, kinestetske vještine i interpersonalna sposobnost, između ostalih linija, sve razvijaju kroz prekonvencionalne, konvencionalne i postkonvencionalne valove (za opširne reference vidi Integral Psychology). Drugim riječima, razne struje se kreću kroz razine u Velikom gnjezdu na način određen samim univerzalnim Velikim gnjezdom. Premda su moguće svakakve regresije i privremeni skokovi naprijed, ostaje empirijska činjenica kao što Aurobindo kaže: zasebne struje slijede zakon slijednog razvijanja (kroz valove Velikog gnjezda). U isto vrijeme, ponavljam: iako razvojne linije (uključujući frontalno, dublju psihu, i sposobnost svjedočenja) prate svoje stupnjeve, sveukupna mješavina linija ih ne slijedi. "Zbirno sopstvo" je dinamična mješavina barem dvadeset pet različitih razvojnih linija, pa će tako razvijanje svakog pojedinca biti radikalno jedinstvena stvar. [Bilješka: moj ukupni psihološki model sastoji se od valova, struja, sopstva, stanja i područja. Gornji tekst razmatra uglavnom valove i struje. Za potpuniju raspravu, uključujući izmjenjena stanja svijesti i područja svijesti, vidi Integral Psychology, koja je objavljena u 4. svesku Sabranih djela (Collected Works). (op.pr. isto tako, vidi "Valovi, struje, stanja i sopstvo - sažeti prikaz mog psihološkog modela (ili, Nacrt za integralnu psihologiju)" na ovim stranicama] Priredio Diego Sobol
Ulomak © 2000 preveden i objavljen uz dopuštenje SHAMBHALA Publications Inc., Boston USA.
|