Osvrt na "Vidjeti svijet"

Ken Wilber

Ken Wilber je vjerojatno najčitaniji suvremeni filozof i pionir nove integralne vizije čovjeka i svijeta.
Autor je preko dvadeset knjiga, od kojih izdavajamo naslove
A Brief History of Everything, Integral Psychology i One Taste.
Jedini je filozof kojem su već u srednjoj dobi objavljena Sabrana djela.

Članak "Vidjeti svijet" (vidi na ovom siteu), koji sam napisao za izložbu Anselma Kiefera, podsjetio me koliko je teško u ovoj točki pisati kratke tekstove. Imam li bilo što novo ili svježe za reći, to je zbog sveukupne "velike slike" koju nastojim razviti; a opet, kako bi upotrijebio tu veliku sliku, moram ju prvu izložiti čitatelju. Zato moram pronaći kratke, jednostavne načine sažimanja prilično kompleksne građe, a ovo je veoma neizvjesna igra. Često sam prisiljen rabiti ne samo jednostavne, već i pretjerano pojednostavljene sažetke - ne samo kratke i točne, već kratke i malo netočne. U tekstu za Kiefera, naprimjer, kažem da svaki pojedinac ima dostupan čitav spektar svjetonazora. To je u redu tako pojednostavljeno, ali tehnički je svakom pojedincu dostupan čitav spektar osnovnih struktura (ili osnovnih razina u ukupnom spektru svijesti, tvarnost - tijelo - um - duša - duh); ali svjetonazori su kolektivno dijeljene percepcije, pa ih kao takve ne nalazimo u pojedincima samima; nadalje, površne značajke koje popunjavaju duboke odlike osnovnih struktura moguće su jedino u kulturalnim kontekstima, a ni njih ne nalazimo u pojedincima samima. Ipak, svaka osnovna struktura nosi sa sobom glavne kognitivne sastojke koji će odrediti određeni svjetonazor, a pošto nisam ima prostora za sve ove detalje, jednostavno sam skraćeno rekao da je pojedincima dostupan čitav spektar svjetonazora.

No često se dešava da, kad netko u našoj kulturi ima transpersonalno iskustvo prodora, onda to iskustvo zaodjeva u površinske strukture naše ne-transpersonalne kulture, uglavnom s čudnim ili tužnim posljedicama. Upravo zato čekamo nove simbole buduće transpersonalne religije, a ovdje umjetnici mogu - i moći će - pomoći neizmjerno. I međuvremenu, pojedinci imaju otvoren pristup ovim višim razinama spektra svijesti, ali imaju veoma malo podrške za njih u općoj kulturi, tako da im svjetonazore uglavnom oblikuju razne mikro-zajednice u kojima se nalaze, a same su ove mikro-zajednice (kao npr. avant-garda) skoro uvijek otuđene od šire kulture (upravo zato što, u svom najboljem izdanju, zalaze u više domene koje konvencionalna stvarnost službeno ne priznaje). Tako su opće ideje u eseju dovoljno točne a zaključak i dalje zdrav (inače ne bih upotrijebio pojednostavljeni sažetak); ali nije očigledno koliko je teško ove ideje prenijeti na tako malo prostora.

Kieferov esej zasniva se na teoriji integralne semiotike koju sam iznio u "The Eye of Spirit" [3. poglavlje, 12. bilješka]. U lingvistici je uobičajeno govoriti o označitelju, označenom, referentu, semantici i sintaksi. Naprimjer, riječ "pas". Pisana ili materijalna riječ "pas" je označitelj. Ono što vam iznikne u umu kad pročitate riječ "pas" je označeno. Stvarni pas je referent. Semantika riječi "pas" je njeno značenje, njen referent, na što riječ doista "ukazuje" ili što "iskazuje". Gramatička struktura u kojoj ligvistička riječ "pas" postoji je sintaksa.

Jedna od glavnih kontroverzi u semiotici (ili ukupnom značenju neke riječi) je kako povezati ove razne simboličke entitete. Moja poanta je da ova četiri glavna entiteta (označitelj, označeno, semantika i sintaksa) predstavlja upravo četiri kvadranta bilo kojeg znaka [za objašnjenje četiri kvadranta vidi ovdje). Ako to je istina, onda imamo, vjerojatno po prvi puta, "integralnu semiotiku" koja objašnjava ova četiri sastojka nužna u stvaranju bilo kakvog značenja i značaja. Tako, označitelj je desni gornji kvadrant (vanjske riječi i pisani simboli); označeno je gornji lijevi (unutarnje ideje i psihološka stanja evocirana označiteljem); sintaksa je donji desni (formalni lingvistički sistem i njegove gramatičke strukture); a semantika je donji lijevi (kolektivno kulturalno značenje, vrijednosti, referenti i svjetonazori).

Svi referenti opstoje u naročitom svjetonazoru ili svjetobrazu (donji lijevi), a umjetnici mogu slikati, prikazati ili drukčije izraziti ove svjetobraze (to sam mislio kad sam spomenuo "magičke objekte", "mitske objekte", "egzistencijalne objekte" itd.). Drugim riječima, semantika (referent ili značenje) slike ovisi o svjetonazoru kojem slikar ima pristup. U velikoj većini slučajeva, umjetnik u magičkom svjetonazoru slikati će magičke objekte, umjetnik u mitskom svjetonazoru slikati će mitske objekte, i tako dalje. To je zato što ne postoji jedan zadani svijet, već spektar sudioničkih (ili su-stvorenih) svjetonazora, u kojem postoje različite percpecije, pa otud i različiti objekti. A umjetnici, kao i svi drugi, općenito postoje u određenom svjetonazoru, a slikanjem ili prikazivanjem tih svjetonazora, oni ih čine vidljivijima, što je njihova velika služba.

Ovo također znači da se umjetnici, kako bi slikali više svjetobraze, moraju razviti u te više dimenzije kroz vlastito biće. Kao što je Kandinski rekao, "Izgradnja na čisto duhovnoj osnovi je spor proces. Umjetnik mora vježbati ne samo oko, već i dušu." Ovo se dešava samo kad nadilazimo individualnost, što je Mondrian znao: "Kroz našu intuiciju, univerzalno u nama može postati toliko aktivno da gurne u stranu našu individualnost. Onda se umjetnost može ispoljiti." Ili, kako je Maljevič rekao, istinska umjestno počinje "samo kad se nadsvjesnom preda privilegija upravljanja stvaranjem."

Pogledamo li specifično psihički, suptilni, kauzalni i nedvojni svjetobraz, ideja je da percepcije u tim sferama mogu prikazati umjetnici koji žive u tim sferama kroz vlastito biće. To nam daje barem četiri razine transperconalne umjetnosti. Nadalje, u tim razinama postoje različiti tipovi ili načini pravljenja umjetnosti. Postoje različiti horizontalni stilovi u svakoj od tih vertikalnih razina. Već smo pogledali vertikalne razine (psihičko, suptilno, kauzalno i nedvojno), a evo nekoliko najvažnijih stilova:

Transpersonalni realizam - uključuje prikazivanje transpersonalnog krajobraza točno kako ga netko vidi, manje ili više. Alex Grey, primjerice, često prikazuje transpersonalna područja točno kako ih vidi, u veoma realističnoj maniri (osim što radi brojne slike više simbolične prirode). Ernst Fuchs i fantastični realisti nastoje slikati unutarnje duhovne vizije točno kako ih percipiraju. Slično su nadrealisti pokušali prikazati unutarnje stvarnosti grafički (neke su od njih, ali nipošto sve, bile transpersonalne). Akupunkturne linije meridijana, prikazane na akupunkturnim mapama, primjer su realističke mape eteričnih energetskih sistema (koji opstoje na praničkoj razini ali se obično lakše opažaju na psihičkoj razini). Velik dio vađrajanske budhističke umjetnosti, koja izgleda simboličkii ili metaforički, ustvari je realistički prikaz određenih transpersonalnih zbiljnosti (kao što su arhetipski yidami ili duhovni oblici) koje se izravno spoznaju i doživljavaju u naprednoj meditaciji (naročito na suptilnoj razini).

Transpersonalni impresionizam - temelji se na izravnoj transpersonalnoj percepciji, ali prikazanoj u mekšim tonovima, lakšim linijama, no što je slučaj u oštrijem realizmu. Međutim, impresionizam je još na pomalo realističan način povezan s događajem ili percepcijom koju prikazuje. Zen crteži - na kojima su bambusi, ptice, jezera prikazani mekano, maglovito i mutno - nisu toliko prirodni realizam koliko transpersonalni impresionizam - meka impresija svijeta koji više nije percipiran dualistički. No prije nego istinski razumijemo impresionizam, moramo mu nasuprot postaviti:

Transpersonalni ekspresionizam - konvencionalna distinkcija između impresionizma i ekspresionizma je da se prvi zasniva na vanjskoj percepciji (npr. krajobraza), a drugi na unutarnjoj percepciji (npr. emocionalnog stanja). Dok u tome ima neke istine, nesretna implikacija je da prvi je "stvaran" ili "realističan", a drugi "samo subjektivan" i "ne doista stvaran". No, tako postavljena, ovo je sasvim pogrešna distinkcija. Sve percepcije opstoje u određenim svjetonazorima: fizički krajobraz opstoji u senzorimotornom svjetobrazu, emocije opstoje u praničkom (ili emocionalno-seksualnom) svjetobrazu - ili na 1. i 2. razini u Velikom lancu. Oba su jednako stvarna. Tako i tipični impresionizam i tipični ekspresionizam prikazuju stvarna stanja, jedan vanjska, drugi unutarnja. Reći da je impresionizam realističan (pa otud zasnovan na nečem "stvarno stvarnom") ali da ekspresionizam je "samo subjektivan" (i neutemeljen na nečem "stvarno stvarnom"), jednostavno je uvažavanje senzorimotornog svjetobraza i poricanje emocionalnog svjetobraza, dok su ustvari oba jednako stvarne i jednako postojeće razine u velikoj holarhiji Bivanja. (Štoviše, teoretičari Velikog gnjezda jednoglasno se slažu da je pranička razina stvarnija od fizičke razine, jer ima više dubine i stoga je bliža Duhu kao transcendentnoj Svrsi. Samo u plošnoj Ravnici, samo u modernoj pustopoljini, senzorimotorni svijet - svijet znanstvenog materijalizma i tjelizma - postoji kao jedina i vrhovna stvarnost. Ovo je reducionistički košmar u kojem ne trebamo sudjelovati.)

Slično, uobičajena distinkcija prirode nasuprot apstrakcije - koju rade skoro svi umjetnički kritičari - potpuno je pogrešna u svojoj implikaciji, da je prirodno slikanje "reprezentativno" dok je apstraktno slikanje "nereprezentativno". Ovo je veoma neispravno. Slika krajobraza reprezentira ili prikazuje stanja prirode, dok apstraktna slika reprezentira ili prikazuje stanja uma. Obje su, u tom smislu, reprezentativne, jer i senzorimotorni i mentalni svjetobraz stvarni su i postojeći krajobrazi.

No, distinkcija je korisna u ovom smislu: impresionizam (i konvencionalni i transpersonalni) prikazuje stanja koja su relativno objektivna slikarevoj svijesti, dok ekspresionizam (i konvencionalni i transpersonalni) prikazuje stanja koja su relativno subjektivna slikarevoj svijesti.

Istina je to za konvencionalnu i za transpersonalnu (TP) umjetnost. Da se fokusiramo na potonju: u svim slučajevima prave TP umjetnosti - bila realistička, impresionistička ili ekspresionistička - umjetnik nastoji prikazati ili priopćiti neko duhovno, transracionalno, supraindividualno stanje, osjećaj, svjesnost, ili uvid, kroz izabrani medij (muziku, slikanje, ples, poeziju itd.). Ali s TP ekspresionizmom, ova stanja su još "preblizu" da bi se pokazala objektivnije ili realističnije, pa stoga umjetnici često osjećaju da pokušavaju prenijeti nešto za što baš nemaju pravi rječnik. Za razliku od TP impresionizma i realizma, gdje se događaji ili stanja vide prilično jasno, TP ekspresionizam uvijek ima osjećaj borbe s priopćavanjem. Povremeno TP ekspresionizam jednostavno komunicira stanja koja se po sebi ne daju objektivnom, impresionističkom ili realističkom načinu izražavanja. Mnogo Rumijeve poezije; neke slike Kandinskog, Mondriana, Maljeviča i Rothka; te mnoge duhovne himne, dobri su primjeri TP ekspresionizma.

Tehnička opaska: razlog zbog kojeg je ovo uvijek bila nevjerojatno skliska distinkcija - impresionizam vs. ekspresionizam, gdje je prvi objektivan a drugi subjektivan - je da u rastu i razvoju svijesti, ono što je subjekt na jednom stupnju postaje objekt na slijedećem. Tako, malo dijete počinje identificirano sa svojim tijelom; njegovo subjektivno sopstvo je njegovo osjetilno tijelo; ono ne može "objektivizirati" tijelo ili vidjeti ga kao objekt. No kad iznikne um, dijete se identificira s njime: um postaje novi subjekt, koji onda može svjedočiti tijelo kao objekt. Kad iznikne duša, ona postaje novim sopstvom ili subjektom, koji onda može svjedočiti i um i tijelo. Naposljetku, s iznicanjem "ja-ja", ili čistog praznog Svjedoka - koji je primordijalno Sopstvo ili apsolutna subjektivnost - duša, um i tijelo se mogu nepristrano svjedočiti: prestala je identifikacija isključivo s bilo kojim od njih, tako da se - s Jednim Okusom - otvara identifikacija s čitavim svijetom. U svakom slučaju, mi se dezidentificiramo od niže razine (koja postaje objektom svjesnosti), identificiramo se s višom razinom (koja postaje novim sopstvom ili subjektomo svjesnosti), samo da bi se naposljetku dezidentificirali i od toga. Dakle, što je subjekt na jednom stupnju, postaje objekt na narednom, sve dok se i subjekt i objekt ne iscrpe i preostane samo sjaj Jednog Okusa. (Ovo je samo još jedan primjer Whiteheadove dinamike prehenzije [ili poimanja], koju držim temeljnom: subjekt ovog trenutka postaje objekt subjekta slijedećeg trenutka. Ljudski makro-razvoj - široki stupnjevi ljudskog rasta i razvoja - slijedi Whiteheadov mikro-razvoj - odvijanje iskustva iz trena u tren - kao što i očekujemo, jer oba su jednostavno primjeri velike dinamike same evolucije, koja holarhičko transcendiranje i uključivanje.)

Ali to znači da se ono što umjetnici možda izraze ekspresionistički (ili subjektivno) na jednom stupnju svog razvoja, može izraziti više realistički ili impresionistički (ili objektivno) na slijedećem stupnju - upravo zato što je njihov subjektivni svijet postao objektivnijim: transcendirali su raniji svjetobraz - dezidentificirali se od njega, odmaknuli se u nekoj mjeri - pa zato ga mogu vidjeti jasnije. Oni više ne izražavaju niži subjekt, već ga realistički gledaju kao objekt. U isto vrijeme, oni su sada identificirani sa slijedećim višim svjetonazorom - slijedećim višim sopstvom ili subjektom - kojeg će, pošto je "preblizu" da bi ga jasno vidjeli, sasvim vjerojatno morati izražavati u subjektivnim, ekspresionističkim tonovima. Upravo zato linija između ekspresionizma i impresionizma uvijek klizi: linija između subjektivnog i objektivnog je isto tako klizna (subjekt jednog stupnja je objekt slijedećeg). Usprkos svemu, ovo je korisna distinkcija, koju ću stoga zadržati.

Tradicionalno, umjetnik koji želi prikazati transpersonalno područje prvo ulazi u prikladno stanje svijesti - psihičko, suptilno, kauzalno ili nedvojno - a zatim jednostavno prikazuje ono što vidi (koristeći izabrani medij - poeziju, muziku, ples, prozu, slikanje itd. - i prema izabranom stilu). Ovo proizvodi TP realizam, TP impresionizam ili TP ekspresionizam - u poeziji, muzici, plesu, prozi, slikanju itd. - preko čitavog TP spektra. Ali u svom slučajevima prave TP umjetnosti, umjetnik ulazi u prikladno više stanje i zatim nastoji prenijeti to stanje putem umjetnosti.

Glavni smisao ovakvog postupka nije puko ili čak naročito samoizražavanje, već pomaganje u pobuđivanju ili evociranju ovih viših stanja kod promatrača ove umjetnosti. Zato sva veličanstvena umjetnost ima svoju moralnu dubinu: obraća nam se i govori iz naših vlastitih viših mogućnosti, vuče nas k našim većim sudbinama, poziva nas iz onog što možemo postati.

TP realizam, impresionizam i ekspresionizam su tri glavna stila autentične TP umjetnosti (izraženi u poeziji, muzici, plesu, prozi, slikanju itd.). Ono što ih čini autentičnima nije sadržaj po sebi, već dubina umjetnika koji ga prenosi. Da bi bio autentična, umjetnik mora govoriti, u kojem god stilu, izravno iz samog višeg stanja (psihičkog, suptilnog, kauzalnog ili nedvojnog). A kritičar može prosuđivati ovo ako je i jedino ako je i sam kritičar živ za ova više sfere.

To nam daje tablicu od tri stila preko četiri razine, ili dvanaest osebujnih tipova autentične TP umjetnosti. No prije negoli dam primjere za svaki, ima još jedan veliki stil koji treba spomenuti, manje dubok ali više uobičajen, a to je TP simbolizam.

TP simbol je simbol čiji zbiljski referent je u bilo kojoj od TP razina ili sfera. Riječi kao "duh", "budhinska priroda", "božanstvo" i "praznost" pisani su simboli (ili označitelji) stvarnih zbiljnosti (ili referenata) koje možemo izravno spoznati u TP područjima razvoja. No sve dok se ove zbiljnosti ne iskuse, riječi ostaju samo simboli.

Često se kaže da su mistična iskustva neizreciva. Ovo apsolutno nije istina. Ili pak, nije istina više negoli za sva druga iskustva. Seks je neizreciv, okus kolača je neizreciv, slušanje Bachove muzike je neizrecivo, gledanje sutona je neizrecivo. Stvarno značenje tih riječi ne spoznajete slušanjem tih riječi, već imanjem iskustava na koja se one odnose. Ako kažem "orgazam", a vi ste imali to iskustvo, onda ćete znati što riječ znači. Ako ne, ne. Slično je s riječima "duh", "božanstvo", "prestanak", "unutarnja svjetlost" - ukoliko ste i mali ova iskustva, znat ćete što riječi znače. Ako ne, ne. Riječi su jednako prikladne, ili neprikladne, za misticizam kao za seks ili bilo koje drugo iskustvo; stvar je samo da su mistična iskustva rjeđa od orgazma i sutona, tako da ljudi kažu kako o njima "govoriti" ne možete uopće, što je bedasto - naravno da možete, ako ste imali iskustvo. Zen majstori govore o praznosti čitavo vrijeme! - i znaju točno što im te riječi znače (a riječi su prilično neprikladne), jer su imali to iskustvo.

Tako možemo reći: sva iskustva su jednako neizreciva, u smislu da riječi nikad neće zamjeniti iskustvo samo (u seksu, sutonu ili satoriju); no ako ste imali određeno iskustvo, riječ ga sasvim dobro mogu simbolički reprezentirati (u seksu, sutonu i satoriju). Ključ je: morate imati iskustvo da biste znali što riječ doista znači (tehnički, treba vam razvojno označeno kako bi spoznali odgovarajući referent određenog označitelja.) Simbol ili znak, u svim slučajevima, jednostavno reprezentira iskustvo u nekoj sferi (gruboj, suptilnoj ili kauzalnoj).

Tako, primjerice, riječ "suton" predstavlja iskustvo u senzorimotornom svjetobrazu. "Ljutnja" predstavlja iskustvo u praničkom ili emocionalno-seksualnom svjetobrazu. "Djevica Marija" predstavlja iskustvo u mitskom svjetobrazu. Matematički simbol "minus jedan" predstavlja iskustvo u racionalnom svjetobrazu. "Kundalini" je iskustvo u psihičkom svjetobrazu. Riječi "potpuni mentalni prestanak" predstavljaju iskustvo u kauzalnom svjetobrazu. I tako dalje.

Dakle, "TP simbolizam" označava bilo koji simbol ili znak čiji referent je u TP području (psihičko, suptilno, kauzalno ili nedvojno).

Nadalje, u prirodi je svih simbola (konvencionalnih i transpersonalnih) da ne izgledaju kao ono što simboliziraju. Simbol "pas" ne izgleda poput stvarnog psa. Riječ "Duh" ne izgleda poput Duha. Simboli, zapamtite, predstavljaju (ili reprezentiraju) izravno iskustvo, a kao takvi, oni sami ne izgledaju kao, niti mogu zamjeniti, to iskustvo.

U umjetnosti, ovo vodi do nekoliko važnih distinkcija. Recimo da želim napraviti sliku koja prosvjeduje protiv ljudske agresije. Učinim li to realistički, mogu doista naslikati, recimo, streljački vod koji puca u čovjeka (kao što je to učinio Goya). Takva slika izgleda više ili manje kao stvarni prizor. Ona nije simbolička, već je realistička (ili impresionistička). Ali mogu isto tako napraviti simboličku sliku, koja slike koristi na simboličan način - možda golubovi dok padaju u smrt, ili srca probijena mačem, i tako dalje. Ovi simboli ne izgledaju poput stvarne situacije protiv koje prosvjedujem, već predstavljaju, ili simbolički reprezentiraju, ono što imam na umu, a to su u ovom slučaju užasi ljudske agresije.

Isto vrijedi za TP realizam i TP simbolizam. Prvi izgleda kao ono što prikazuje, a drugi ne. Tako, slika svjetlosnog tunela titrajuće svjetlosti koji se širi ponad vrha glave može biti primjer TP realizma, jer je to više ili manje izravan prikaz uobičajenog iskustva u supitlnoj sferi. Ali hermetički crteži Roberta Fludda, primjerice, samo su TP simbolizam - crteži ne izgledaju kao bilo što u stvarnim TP sferama; to su samo mentalni simboli koji reprezentiraju činjenicu da više domene postoje, ali sami nužno ne proizlaze izravno ili neposredno iz ovih viših sfera.

Ova distinkcija između realizma i simbolizma važna je u TP umjetnosti, jer (1) značenje simbola je iskustvo koje on predstavlja, (2) transpersonalni simboli predstavljaju iskustva u transpersonalnim sferama, (3) malo ljudi ima ta iskustva. To znači da najveći dio TP umjetnosti ostaje samo simbolikom za većinu ljudi - oni poznaju samo simbole, ali ne i iskustva koja [simbolima] daju stvarno značenje.

Tako je TP simbolizam, na neki način, razvodnjeni, oslabljeni oblik TP umjetnosti. Simbolizira više sfere, ali sam ne prikazuje te sfere izravno, jer ne izgleda kao - niti liči na - bilo što u tim sferama. Takav mentalni simbol podsjeća ljude da postoje više sfere, ali ne daje nagovještaj kako te više sfere doista izgledaju. Iz ovog razloga, TP simbolizam (za razliku od realizma, impresionizma i ekspresionizma), općenito govoreći, nema moć potaknuti ove više sfere u promatračima. On je skovan na mentalnoj razini i ostaje ograničen na mentalnu razinu, ali barem ukazuje prema višim i dubljim zgodama, pa je u toj mjeri valjan, koristan oblik TP umjetnosti.

Svaki od ova četiri stila (realizam, impresionizam, ekspresionizam, simbolizam) može se primjeniti na svako od četiri glavna TP područja (psihičko, suptilno, kauzalno, nedvojno). Ovo nam daje tablicu od šesnaest tipova TP umjetnosti. Evo tek nekoliko brzih primjera:

Simbolizam - najveći dio TP umjetnosti, mitova, parabola i proze samo je simbolički; ovo nisu izranvi prikazi (realistički ili impresionistički) TP razina, već samo simboli koji sugeriraju ili nagovješćuju TP razine. Ovo vrijedi i za mnoge jungovske arhetipe i uobičajene mitološke motive. Naravno, nisu svi mitovi i arhetipi doista simboli transracionalnih područja; ustvari, većina njih simbolizira preracionalna područja (pre/trans brkanje i dalje buja u duhovnim krugovima), a kao takvi ne vrše transgresivni, već regresivni poriv u svijesti. Mnogo "religijskog simbolizma" (Mojsije razdvaja Crveno more, Djevica rađa, zemlja počiva na velikoj Zmiji, itd.) svoj referent nalazi u magičkim i mitskim - a ne u psihičkim i suptilnim - svjetonazorima.

Usprkos tome, autentični TP simbolizam može se pronaći u mnogim Tantrama (na Istoku i na Zapadu), gdje se obilni simbolizam koristi u reprezentiranju viših stupnjeva TP razvoja. Slično, "prazni krug" što ga crtaju Zen kaligrafi je TP simbol kauzalnog (ili čistog prestanka; krug ne izgleda kao Praznost, samo ju reprezentira). Slično, "jedan potez" u tibetskoj kaligrafiji (jedan, snažni, okomiti znak na papiru) je TP simbol koji reprezentira Ati ili nedvojno.

Impresionizam - mnoge mandale su TP impresionizam suptilne dimenzije (u kontemplaciji, unutarnje oko često percipira simetrične, valovite, blistave obrasce - drugim riječima, mandale; ove su obično impresionističke, ali u vađrajani se izvode na iznimno realističan način, sa svim sitnim detaljima, kao što se vidi na thangkama; ovo nisu simboli, već realistične slike, jer prikazuju unutarnje stvarnosti izravno opazive u meditaciji.) Plavo-crna pozadina mnogih tibetskih thangki je TP impresionizam kauzalnog (u stanjima čistog prestanka ili neispoljenog zadubljenja, svjesnost je uronjena u ogromno, beskrajno more neispoljene ili "crne" nerođene stvarnosti, koja se često impresionistički prikazuje kao plavo-crna boja na thangkama; slično, Samantabhadra, "Ati-Buddha", uvijek se prikazuje plavo-crno, bez ikakvih ukrasa ili ispoljenih odlika, prenoseći dojam gole svjesnosti.) Najbolji Zen krajobrazi su TP impresionizam nedvojne Takovosti (takovost nije stvarnost zasebno od drugih stvarnosti već "jestost" ili "takvost" bilo koje i svih razina; Zen umjetnici često prikazuju prirodu u njenoj takovosti, i čine to impresionistički, a ne grubo realistički, jer sama priroda nije Duh već manifestacija Duha; specifično, priroda je Nirmanakaya, a ne Dharmakaya, no prvo je manifestacija drugog i stoga prikladan objekt "takovosnog slikarstva".)

Ekspresionizam - Mondrian, Kandinski, Maljevič, Brancusi i Rothko često su primjer TP impresionizma mentalne-i-psihičke dimenzije (kao što su ovi sami umjetnici objasnili, nastojali su izraziti unutarnja mentalna stanja ili ideje, naročito na rubu transpersonalnih, duhovnih ili univerzalnih tema). Nešto od Bacha, Mozarta i kasnijeg Bethovena je TP ekspresionizam suptilnog ("muzika sfera"). Postoji dvojni emocionalni ton u mnogim Zen krajobrazima (poznat kao sabi ili wabi) ustvari je TP ekspresionizam Praznosti (koja je jedva intuirana i amorfno izražena u ovim dvojnim tonovima).

Realizam - mape čakri i energetskih meridijana su TP realizam psihičke dimenzije. Slika "plavog bisera" je TP realizam suptilnog (plavi biser je izravna i nepogrešiva percepcija u izvjesnim suptilnim stupnjevima kundalini meditacije). Alex Grey, Ernst Fuchs i fantastični realisti su TP realisti u mnogim primjerima. Mnogi meditacijski tekstovi i sutre su TP realizam (opisna fenomenologija) raznih TP razina - ove upute nisu simboličke, već realističke! A evo i jedan vrhunski TP realizam nedvojne Takovosti (od Basshoa):

Preveo i priredio Diego Sobol

Ken Wilber : službene stranice Shambhale