Vidjeti svijet

Umjetnost i jastvo promatrača

Ken Wilber

Ken Wilber je vjerojatno najčitaniji suvremeni filozof i pionir nove integralne vizije čovjeka i svijeta.
Autor je preko dvadeset knjiga, od kojih izdavajamo naslove
A Brief History of Everything, Integral Psychology i One Taste.
Jedini je filozof kojem su već u srednjoj dobi objavljena Sabrana djela.

Bilješka urednika: Anselm Kiefer (rođen 1945. u Njemačkoj) je jedan od najvažnijih aktivnih suvremenih umjetnika, te vjerojatno glavni europski slikar svoje generacije. Anselm je nedavno počeo istraživati duhovna i transcendentalna pitanja u svojoj umjetnosti. Nekoliko novijih slika, naprimjer, prikazuje čovjeka u "mrtvom položaju", što označava smrt ega ili osjećaja odvojenog sopstva. Anselm je zamolio Kena da napiše esej za njegovu veliku umjetničku izložbu.

"To See the World - Art and the I of the Beholder" Copyright Ken Wilber, 1997.
[Op.pr. Wilber se u naslovu poigrava homofonijom uvriježenog izraza "the eye of the beholder", oko promatrača, te svog "the I of the beholder", jastvo promatrača.]

Umjetnost nije najviše određena izraženim objektom, već dubinom subjekta koji ga izražava. A to pomiče umjetnost i kritiku umjetnosti iz ironije u autentičnost - što je prilično obeshrabrujući pomak, barem današnjim očima. Mogu li umjetnost i kritika umjetnosti preživjeti gubitak ironije, gubitak neautentičnosti, kao svog središnjeg izvora? I ako današnja umjetnost napusti porugljive površine, gdje će se konačno smjestiti?

Ne živimo u zadanom svijetu. Jedna od najznačajnijih postavki postmoderne revolucije u filozofiji, psihologiji i sociologiji je da postoje različiti svjetonazori - različiti načini kategoriziranja, prezentiranja, reprezentiranja i organiziranja naših iskustava. Ne postoji jedinstveni, monolitski svijet s jedinstvenom, privilegiranom reprezentacijom, već mnogobrojni svjetovi s pluralističkim interpretacijama. Štoviše, ovi svjetonazori se često - ustvari, skoro uvijek - mijenjaju od epohe do epohe, i od kulture do kulture.

Ovaj uvid ne treba dovesti do krajnosti - ima mnogo općih i zajedničkih značajki u našim raznim interpretacijama koje čuvaju svijet od raspadanja. Uistinu, učenjaci su otkrili da uvijek ima bar nekoliko (a često mnogo) univerzala u jezicima, u afektima, a kognitivnim strukturama, i u percepciji boja, da uzmemo samo par primjera. No ovi univerzalni sastojci ispleteni su skupa i organizirani na raznovrsne načine, čime nastaje goblen mnogostrukih svjetonazora.

Premda teoretski postoji skoro neograničen broj svjetonazora, tijekom ljudske povijesti na ovoj planeti, čini se da ih imamo oko dvanaest koji su vršili, ili još uvijek vrše, širok i značajan utjecaj. Istražena od učenjaka kao što su Jean Gebser, Gerald Heard, Jurgen Habermas, Michel Foucault, Robert Bellah, Peter Berger i drugi, ovi veliki svjetonazori uključuju: osjetilno-motorni, arhaički, magički, mitski, mentalni, egzistencijalni, psihički, suptilni, kauzalni i nedvojni. (Točno značenje ovih pojmova postat će očiglednije u nastavku.)

Nije pitanje koji je od ovih svjetonazora ispravan a koji je pogrešan; svi su oni prikladni u svom vremenu i prostoru. Više je pitanje jednostavnog katalogiziranja, što je moguće pažljivijeg, upravo općih značajki koje definiraju svaki svjetonazor, te odlaganja (ili ostavljanja sa strane), na trenutak, da li ti svjetonazori jesu ili nisu "istiniti" - mi ih jednostavno opisujemo kao da su istiniti.

Magičko-animistički svjetonazor, naprimjer, odlikuje djelimično preklapanje subjekta i objekta, tako da se "neživi objekti" poput kamenja i potoka izravno osjećaju kao živi ili čak kao obdareni dušama ili subjektivnim duhovima. Mitski svjetonazor odlikuje mnoštvo bogova i boginja, ne kao apstraktnih entiteta već kao duboko osjećanih moći, od kojih svaka ima izravnu ulogu u životima zemaljskih muškaraca i žena. Mentalni svjetonazor - koje je "racionalni svjetonazor" najpoznatiji podskup - odlikuje vjerovanje da je subjektivni svijet temeljno odvojen od objektivnog svijeta prirode, pa pitanje načina povezivanja ovih dvaju svjetova postaje jednim od najsnažnijih problema u ovom svjetonazoru. Egzistencijalni svjetonazor posjeduje razumijevanje da su u svemir ugrađene množne perspektive, tako da ne samo da nema privilegiranih perspektiva, nego si pojedinci moraju izgraditi nekakav smisao iz tog zastrašujućeg mnoštva perspektiva. Suptilni svjetonazor odlikuje poimanje suptilnih oblika i transcendentalnih arhetipa, primordijalnih obrazaca manifestacije koji se obično osjećaju (i tumače) kao Božanski. Kauzalni svjetonazor odlikuje izravna spoznaja beskrajnog nemanifestiranog svijeta - različito poznatog kao praznost ili ništenost, prestanak, Ponor, Nenastalo ili Nerođeno, Ayin, Ursprung - ogromne Bezobličnosti iz koje navire sva manifestacija. A nedvojno predstavlja radikalno jedinstvo Bezobličnog s čitavim svijetom Oblika.

Ovi različiti svjetonazori predstavljaju uistinu zbunjujuću paletu mnogih načina na koje se naša iskustva mogu organizirati i intepretirati. Ovo nikako nisu svi svjetonazori, niti je popis fiksiran ili predodređen - neprekidno se rastvara i razvija s novim mogućnostima. Ali bez nekakvog svjetonazora, ostajemo izgubljeni u cvjetajućoj ustreptaloj pomutnji iskustva, kako je to rekao William James.

Drugim riječima, sve naše pojedinačne percepcije su, u nekoj mjeri, uokvirene u određene svjetonazore. Unutar tih svjetonazora, mi ipak posjedujemo široku slobodu izbora; ali svjetonazori općenito ograničavaju što ćemo uopće uzeti u obzir prije izbora. Mi moderni ljudi, naprimjer, ne ustajemo baš često iz kreveta s mišlju, "Vrijeme je za ubit onog medvjeda". Svaki svjetonazor, sa svojim osebujnim značajkama, utiskuje se u sve u njemu rođene, a većina pojedinaca ne zna, niti ne sumnja, da se njihove percepcije zbivaju unutar obzora zadanog i sasvim specifičnog svjetonazora. Svaki svjetonazor, djelujući najvećim dijelom kolektivno i nesvjesno, jednostavno predstavlja svijet kao da je upravo takav. Malo tko dovodi u pitanje svjetonazor u kojem se nalazi, kao što riba nije svjesna da je mokra.

Pa ipak - a ovdje u priči slijedi fascinantan preokret - istraživanja u individualnoj psihologiji i polikulturalnoj antropologiji dokazuju sasvim uvjerljivo da, u različitim okolnostima, pojedinci imaju na raspolaganju čitav spektar svjetonazora. Ljudski um, čini se, dolazi sa svim ovim svjetonazorima - od arhaičkog i magičkog i mitskog i mentalnog do suptilnog i kauzalnog - kao potencijalima u svom ustroju, spremnima da se razviju kad se razni faktori spoje i to im dopuste, slično kao što sjeme čeka vodu, tlo i sunce da proklija.

Tako, premda se izvjesna razdoblja posebno odlikuju određenim svjetonazorom - sakupljačko magičkim; agrarno mitskim; a industrijsko mentalno-racionalnim, naprimjer - ipak, svi ovi veliki modaliteti interpretiranja našeg iskustva čine se potencijalima ljudskog organizma, i bilo koji od njih može navrijeti u bilo kojem pojedincu u pravim okolnostima. Na pitanje, "Koji su nam svjetonazori dostupni sada?", odgovor bi bio, "Svi."

No, u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj kulturi, većina odraslih skloni su stanovati u krajobrazu jednog određenog svjetonazora. Razlog tome je sasvim jednostavan: svaki svjetonazor je, doista, svijet te osobe. Izgubiti taj svijet znači iskusiti svojevrsni smrtni napadaj. Predaja svjetonazora je psihološki potres negdje oko 7.0 na unutarnjoj ljestvici Richtera, a većina ljudi će ovo izbjeći pod svaku cijenu.

Ali ponekad, pod iznimnim okolnostima... ili u iznimnim umjetnicima... viši ili dublji svjetonazori probijaju kroz koru naših uobičajenih percpecija, i svijet nekako više nikad nije isti.

Umjetnici izražavaju svjetonazore. Paleolitski umjetnici, naprimjer, slikali su magički svjetobraz - objekti se preklapaju, malo perspektivizma, animistički simboli, slabo ograničeni prostor i vrijeme, cjeline su zamjenjive sa svojim dijelovima. Srednjevjekovni umjetnici slikali su mitski svjetobraz - čitav panteon anđela, arkanđela, Bog, Sin tog Boga, Majka tog Boga, Mojsije razdvaja Crveno more - teme se bile beskrajne mogućnosti mitskog svjetobraza, prikazane ne kao simboli, već kao zbiljnosti (upravo zato što, kao što smo vidjeli, svi svjetonazori se predstavljaju kao jednostavno istiniti). S nastankom veoma općeg pokreta moderniteta na Zapadu - koji jaše na mentalnom svjetonazoru, s karakterističnim odvajanjem subjektivnog uma od objektivne prirode - vidimo postepenu zamjenu mitskih tema s temama u kojima dominiraju priroda, realizam, impresionizam, subjektivni ekspresionizam, kao i apstraktni ekspresionizam. A s općom pojavom postmodernizma vidimo da ti trendovi idu još dalje u egzistencijalni svjetobraz, gdje množne perspektive, isprva izvor beskrajne kreativnosti, uskoro postaju pralizirajućom morom beskonačne poruge, dočekane beskonačnom ironijom.

Egzistencijalni svjetonazor Gebser naziva "integralno-aperspektivnim" - "aperspektivan" jer prezentira množne perspektive, od kojih nijedna nije privilegirana; a "integralan" jer se usred množnosti ipak mora razviti svojevrsno jedinstvo, koherentnost ili smisao. U prethodnom svjetonazoru - mentalno-racionalnom, kojeg Gebser naziva "perspektivnim" - jedan, racionalni subjekt je sklon preuzeti jednu, fiksnu interpretaciju svijeta, a to se pokazalo u svemu od znanosti (Newton) i filozofije (Descartes) do portreta (van Eyck) i perspektivizma (počev od renesansnog slikarstva, naročito Brunelleschi, Alberti, Donatello, Leonardo, Giotto). Ali s pomakom u integralno-aperspektivno, sam subjekt postaje dijelom objektivne scene - kamera postaje dijelom filma, autorov tok misli postaje dijelom romana, slikarevi se postupci jasno razaznaju na platnu. Množne perspektive uvode subjekt u svijet objekata, čineći ga jednim od objekata, koji se naposljetku svi gube u regresiji samo-refleksije, iz koje nema bijega.

Svaki svjetonazor ima svoje patološke izražaje. Racionalni svjetonazor se najtužnije očitao u "kartezijanskom dualizmu" - subjekt odvojen od objekta, um odvojen od prirode - dualizmu kojem je, izgleda, svaka misleća osoba u zadnjih tristo godina otvoreno objavila rat. Ali postmoderni, integralno-aperspektivni stav nije lišen svog većeg zastranjenja, općepoznatog kao "aperspektivno ludilo", suludog shvaćanja da nijedno shvaćanje nije volje od bilo kojeg drugog. Počev s plemenitom postavkom da sve brojne perspektive treba tretirati pošteno i nepristrano ("pluralizam i bogata raznolikost"), postmodernizam u svojim ekstremnim oblicima zapada u podmuklu predodžbu da nijedna perspektiva nije bolja od bilo koje druge, pomutnju koja proizvodi svestranu paralizu volje, misli i djelovanja. Ludilo je to doista: tvrdi da nijedno gledište nije bolje od bilo kojeg drugog, osim vlastitog gledišta, koje je najbolje u svijetu u kojem ama baš ništa ne može biti najbolje. I još gore: ako nijedno gledište nije bolje od bilo kojeg drugog, onda su nacisti i KKK na istoj moralnoj razini kao, recimo, kritičari umjetnosti.

"Aperspektivno ludilo" može sasvim solidno opisati velik dio zadnja dva desetljeća umjetnosti, kritike umjetnosti, književne kritike i kulturalnih studija općenito. Ironija je jedno od rijetkih mjesta gdje se možete skriti u svijetu aperspektivnog ludila - recite jedno, mislite drugo, pa nećete biti uhvaćeni u neugodnosti imanja stava. (Pošto, navodno, nijedan stav nije bolji od bilo kojeg drugog, pojedinac se jednostanvo ne smije odrediti - iskrenost je smrt.) I zato preskoči iskrenost, optiraj za ruganje. Nemoj konstruirati, dekonstruiraj; ne traži dubinu, prigrli površinu; izbjegavaj sadržaj, ponudi buku - "površine, površine, površine su sve što su ikad pronašli", tako je ovu scenu sažeo Bret Easton Ellis. Nije ni čudo da David Foster Wallace, u nedavnom eseju koji je privukao puno pažnje, plače nad sveprisutnošću umjetnosti "trendovske, cinične iscrpljenosti" i "refleksivne ironije", umjetnosti koja je "sofisticirana i krajnje plitka".

No napustimo li ironiju i uznastojimo se iskrene izraziti, gdje da počnemo? Ako odustanemo od površnosti i potražimo dubine, što to točno znači? I gdje da uopće tražimo te "dubine"?

Wallace sugerira da, umjesto "refleksivne ironije", umjetnost treba pružiti "uvide i vodilje ka vrijednosti". Istančan je to sentiment, no zamjetimo odmah da specifične vrijednosti postoje jedino u specifičnim svjetonazorima. Mitski svjetonazor, primjerice, vrijednom smatra dužnost rigidnoj socijalnoj hijerarhiji, što rijetki modernisti drže privlačnim. Mitski svjetonazor je cijenio mušku dominaciju i žensku podređenost, a to većina prosvjećenih modernista smatra ignorantnim i zatucanim. Sve vrijednosti postoje u naročitim svjetonazorima, a ukoliko je trendovska cinična iscrpljenost ustvari iscrpljenost egzistencijalnog svjetonazora, onda je jedini mogući zaključak da moramo (prije ili kasnije) potražiti sasvim druge svjetonazore ako kanimo izbjeći aperspektivno ludilo i njegovu nemilosrdnu neiskrenost.

Razlog što je umjetnost u postmodernom, egzistencijalnom svijetu završila u slijepoj ulici nije to da je sama umjetnost iscrpljena, već da je iscrpljen egzistencijalni svjetonazor. Kao što je racionalni modernitet prethodno iscrpio svoje oblike i ustupio mjesto aperspektivnom postmodernitetu, tako se sada sama postmoderna našla na morbidnim karminama, bez ičeg osim ogledalne ironije rukom pod ruku, bacajući cvijeće tamo gdje neće nedostajati. Lubanja postmoderniteta kezi se na bliskom obzoru, a u međuvremenu, mi smo između dva svjetonazora, dok jedan sporo umire, a drugi se još nije rodio.

Što god o tome mislili - a knjige i knjige su napisane - možda je najbolje što se o avangardi može reći da je sebe uvijek razumjela kao prethodnicu i prvi udarni val u razvoju svjetonazora. Avangarda je bila prva fronta i vrh pupoljka u razvoju čovječanstva. Navještala je novo, objavljivala buduće. Prva je uočavala, a zatim opisivala, nove načine viđenja, nove oblike spoznaje, nove visine ili dubine osjećanja, i u svim slučajevima, nove modalitete percepcije. On bi zamjetila, i opisala, nadolazeći svjetonazor, istodobno raskidajuć sa starim.

Priča je poznata. Umjetnost Jacques Louis Davida bila je dijelom ranog vala moderniteta (razum i revolucija) koji je silovito raskinuo s ostacima mitske, aristokratske, hijerarhijske, rokoko prošlosti. Od neoklasicizma do apstraktnog ekspresionizma, svaki slijeeći rastući vrh postao je uskoro konvencionalnom, prihvaćenom normom, da bi vrlo brzo i taj oblik došao pod udar slijedeće avangarde. Čak je i postmodernizam, sa svojim aperspektivnim ludilom, koji je prvi pokušao potpuno dekonstruirati avangardu, blisko ovisio o njoj da bi uopće imao što dekonstruirati; a zato, kao što Donald Kuspit ističe u svom radu The Cult of the AvantGarde Artist, jedan tip "neo-avangarde" je neizbježno progonio postmodernizam od samog početka.

Poput ogromnih valova što se obrušavaju na obalu, svjetonazori izmjenjuju jedan drugi, a avangardisti su, u svom najboljem izdanju, bili veliki surferi na ovim valovima. A sada kad se postmoderni val prelijeva po plaži svog smiraja, koji nam novi valovi dolaze? Koji se novi svjetonazori izdižu iz oceana duša navještajuć novu percepciju? Gdje da potražimo sadržaje iskrenih umjetničkih iskaza koji će zamjeniti ironiju i aperspektivno ludilo? Uzdižući se na vrhove prstiju, gledajuć kroz izmaglicu, može li se obris lica sutrašnje umjetnosti - i tako, sutrašnjeg svijeta - uopće vidjeti?

Koji svjetonazori, od onih dostupnih, mogu ponijeti konture sutrašnje umjetnosti? Naravno, neki aspekti dolazećeg krajobraza biti će sasvim novi i originalni. "Kreativno napredovanje u novosti", prema Whiteheadu, osnovna je odlika svemira. Ali znamo isto tako, iz obimnih psiholoških i socioloških istraživanja, da određene osnovne odlike dvanaestak glavnih svjetonazora, prije kratko opisanih, predstavljaju potencijale već dostupne ljudskom organizmu, pa umjesto da kreće iz ničega, priroda obično preradi ono što joj je pri ruci, prije no što doda završne novosti.

Poznajemo svjetonazore koji su isprobani, izmučeni, izrađeni i iscrpljeni: arhaički, magički, mitski, mentalno-racionalni (moderni) i egzistencijalno-aperspektivni (postmoderni). Postmoderni će, naravno, nastaviti svoj ogromni utjecaj još desetljećima, na putu ka svojim vječnim lovištima. Stvar je u tome da umjetničke produkcije, poput kanarinaca u kulturalnom rudarskom oknu, padaju mrtve u alarmantnim brojkama dok se truli plin postmoderniteta počinje širiti tim tunelom. Zato svijet umjetnosti, brže od tvrdoglavog mentaliteta stada, traži nove obzore; i tako, kao smo već napomenuli, slijepa ulica današnje umjetnosti ustvari je budući zadnji ples postmodernog svjetonazora općenito. Dakle, koji su drugi obzori dostupni već sada?

Tri, najmanje. Već smo ih imenovali: suptilni, kauzalni i nedvojni. Fenomenolozi svjetonazora (oni koji istražuju i opisuju konture dostupnih svjetonazora) opisuju ove svjetonazore kao transracionalne ili transpersonalne, i kontrastiraju ih s ranijim svjetonazorima, od kojih su neki preracionalni ili prepersonalni (arhaički, magički i mitski), a neki pak racionalni ili personalni (mentalni i egzistencijalni). Ovo muškarcima i ženama, kao potencijal u njihovim organizmima, pruža spektar dostupnih svjetonazora, koji se proteže od preracionalnog preko racionalnog do transracionalnog, od prepersonalnog preko personalnog do transpersonalnog, od podsvjesnog preko samosvjesnog do supersvjesnog. Pod pretpostavkom da smo iscrpili zamorni retorički regres samorefleksivnosti, ima samo dva puta: natrag u podsvijest, ili naprijed u supersvijest - natrag u infraracionalno, ili onkraj prema supraracionalnom.

Razlika je vrlo bitna, jer transracionalni, transpersonalni svjetonazori su, možemo reći, "duhovni", a opet imaju malo srodnosti s tradicionalnim religijskim svjetonazorima magičkih i mitskih ravni. Transracionalne sfere nemaju nikakve veze s vanjskim bogovima i boginjama, a svakakve veze s unutarnjom svjesnošću koja otkriva dubine psihe. Nikakve veze s umolbenim molitvama i obredima, a svakave veze s pročišćenjem percepcije. Ne traženje beskrajnog života za ego, već potpuno nadilaženje ega zauvijek.

Kad iscrpimo personalno, ostaje transpersonalno. Nema se, u ovom času, jednostavno kuda drugdje ići.

Ne samo različite vrijednosti, u različitim svjetonazorima nalaze se i različiti objekti. A umjetnici mogu slikati, prikazati, ili izraziti svoje osebujne percepcije objekata u bilo kojoj od ovih sfera, ovisno o tome da li jesu ili nisu i sami živi u tim sferama.

Osjetilno-motorni svijet je dovoljno poznat - objekti koji su vidljivi čulima: stijene, ptice, zdjele s voćem, tijela, krajolici. Umjetnici mogu, i uporno jesu, slikati ove objekte na puno načina, od bestidno realističkog pristupa do mekših tonova impresionizma. Magički svjetonazor je područje plastičnog izmještanja i kondenzacije, svijet sna, prepun svojih veoma stvarnih objekata (kad sanjate - kad ste doista u tom svjetonazoru - on se čini apsolutno stvarnim, kao svi svjetonazori). Umjetnici mogu slikati te objekte, kao što su nadrealisti, među ostalima, i potvrdili. Mitski svjetonazor je pun bogova i boginja, anđela i vilenjaka, bestjelesnih duša, prikaza ljubaznih i surovih, dobronamjernih i zlovoljnih. Umjetnici mogu slikati te objekte i, doista, većina umjetnike diljem svijeta, od 10.000 p.n.e. do 16. stoljeća, nisu slikali ništa osim tih objekata. Mentalni svjetonazor je napučen konceptima i idejama, racionalnim perspektivizmom i apstraktnim oblicima. Umjetnici ne samo da mogu reprezentirati te sadržaje (konceptualna umjetnost, apstraktna umjetnost), oni ih mogu i izraziti (apstraktni ekspresionizam). Egzistencijalni (aperspektivni) svjetonazor uključuje, između ostalog, stravu izoliranog subjekta suočenog sa stranim svijetom lišenim mitskih utjeha i racionalnih težnji. Umjetnici u svakom mediju oslikavali su ovo stanje stvari, često sasvim nadmoćno (npr. Edvard Munch, "Vrisak"). Ali aperspektivni svjetonazor je isto tako, u svojoj krajnosti, subjekt koji gleda sebe dok nastoji gledati svijet. Umjetnici su pokušavali prikazati ovaj samoreflektivni regres na razne načine, od dekonstrukcije do ironičke refleksivnosti do podvajanja (uključujući umjetnika kao dio umjetnosti) - sve je to kockanje, koje naposljetku završava samougušenjem.

To ostavlja transpersonalne svjetobraze s njihovim sadržajima, temama i percepcijama. Sve ove sfere su, doista, transpersonalne, što jednostavno označava one stvarnosti koje uključuju, ali nadilaze, personalno i pojedinačno - to su šire struje koje oplahuju kožom oivičeni ego i diraju druga bića, diraju svemir, diraju duh, diraju obrasce i mjesta što ostaju tajnom za one koji grle površine i okružuju se samima sobom.

To da su nam ovi transpersonalni svjetobrazi dostupni kao veliki, potencijalne kuće ne znači da dolaze sa svim namještajem. To donosimo mi sami. Mi gradimo, stvaramo, dodajemo, oblikujemo, obrađujemo, tvorimo, proizvodimo i sastavljamo, a ovdje su umjetnici u svakom mediju tradicionalno vodili, kao istinska avangarda u pravom i najboljem smislu. Tako, s jedne strane, možemo u prošlosti potražiti one rijetke događaje kad se neka subkultura uštekala u transpersonalnu sferu i izrazila je kroz umjetnost i arhitekturu, poeziju i slikarstvo, obrte i skladbe - utjecaj Zena na japansku estetiku, samo kao primjer. Ali u prošlosti može tražiti samo sugestije, jer kuću naše sutrašnjice možemo dekorirati samo stojeći na pragu tog otvaranja.

Kako će ova namještenja izgledati? Sada stojimo na otvorenoj čistini, između dva svijeta, čekajuć upravo to rođenje. Ali jedno je sigurno: ono će doći iz svijesti muškarava i žena koji su otvoreni transpersonalnom u svom slučaju, koji donose i iznose, iz dubina srca i duha, ove živopisne stvarnosti koje nam govore nepogrešnim riječima. Jer jedno smo već vidjeli: svi veliki svjetonazori dostupni su kao potencijali u ljudskom tijelu-umu. Što je dublja svjesnost pojedinaca, to više svjetobraza mogu otkriti. I zato naposljetku, duboko, neizbježno, upravo dubina subjekta daje objekte umjetnosti.

Vidjeli smo osjetilne objekte, magičke objekte, mitske objekte, mentalne objekte, i aperspektivne objekte... i vidjeli smo kako svi oni iscrpljuju igru vlastitog značaja. Tko će nam pokazati sada objekte transpersonalnog krajolika? Tko će se otvoriti takvim dubinama da može obuhvatiti ove nove visine, i vratiti se da onima od nas koji tiho čekaju ispričaju što su vidjeli? Tko može stajati toliko postrance od sopstva i ropstva, ega i stida, nade i straha, da transpersonalno poteče kroz nju ili njega s takvom silom da potrese svijet? Tko će naslikati kako stvarnost izgleda kad ego je utrnut, kad prepusti se mrtvom položaju, umre na svoje čuđenje i ponovo ugleda svijet? Tko će prikazati taj iznikli krajolik? Tko će nam pokazati to?

Priredio Diego Sobol

Ulomak © 2000 preveden i objavljen uz dopuštenje SHAMBHALA Publications Inc., Boston USA.
Ken Wilber : službene stranice Shambhale