Kako živjeti kao dar u ovom pojavnom svijetu i istovremeno osjećati da svijet, i tvoj dar, nestvarni su poput sna?

Ken Wilber, jedan od mojih najomiljenijih pisaca i prijatelj kojeg jako volim, netko je koga smatram velikim darom svijetu. I on je prepoznao prirodu ovog sna u kojem živimo - što taj san jest, i što nije.

Njegovi radovi - sistem filozofije koji možemo nazvati "teorijom svega", a to je i naslov jedne od njegovih brojnih knjiga - uzimaju u obzir duhovitost krajnje ne-čvrste osnove ovog sna, duhovno govoreći. Kao što Ken sugerira, počevši s knjigom The Atman Project, svaka knjiga koju je napisao ima jednu skrivenu rečenicu koja kaže, zapravo, "sve u ovoj knjizi je laž".

U ovom smislu, Ken je svjesni prevarant, premda nisam siguran da bi sebe na taj način opisao. U svakom slučaju, on predstavlja jedan način umješnog življenja, za dobrobit pojavnih drugih, kao dar u pojavnom svijetu.

Sve o čemu piše, i sam Ken, od prirode je otvorene saznajnosti privremeno pojavne kao u snu koji se nikad ne može pozbiljiti, premda se puno može reći o njemu. Ken to zasigurno zna i uključuje u svoje radove, premda mnogi ljudi njegovom izlaganju pripisuju previše krute čvrstine, kako osobne tako i filozofske.

Jednog dana počeo sam misliti da je Ken možda sebe oslikao kao pomalo zajebanta, usprkos njegovoj skrivenoj rečenici i dubokom poznavanju nesaznajnog. Možda njegovo golemo djelo iznenada pomaže nekim ljudima da reificiraju svoj kruti osjećaj odvojenog jastva koje pomišlja da zna svoje mjesto u svijetu brižno uređenom kroz Kenove radove, umjesto da zna svoje mjesto u prividnom svijetu, i tako se opusti otvoreno i duhovito, s Kenom, dok razmatra bilo kakva pojavna saznanja što ih Ken tako umješno nudi.

Moj do kosti pokvareni budni karakter počeo se pitati što bi se desilo da je Ken malo eksplicitniji o svojem ne-neznanju neograničene otvorenosti koja voli i zna.

Je li njegova svjesna lažljivost ipak najpovoljniji način darovanja svojih darova? Zašto nastavlja pisati skrivene rečenice, "Sve u ovoj knjizi je laž"?

Umjesto što se pravi da tako ozbiljno nastoji postati oblikovatelj "svega", što bi se dogodilo da otvoreno živi kao da zna (a zapravo zna) da "sve" je samo privid, i da povezano je s netrajnim i suštinski nepostojećim jastvom koje kao da postoji zajedno s cijelim Kozmosom koji se može teoretski modelirati (u Kenovoj viziji "svi-kvadranti, sve-razine") točno onoliko koliko spontano samoizniče i otvoreno nestaje?

Umjesto da provodi germanske debate o ontološkim područjima postojanja nasuprot stupnjevima razvojne svijesti, što bi se dogodilo ako je Ken svoje tehnike ukazivanja naučio od svojeg psa i pokakao se na tepih svojih kritičara (na trans- umjesto na pre-racionalni način, naravno)?

Umjesto da donira svoje pojavno jastvo kao briljantni filozof, kojeg opetovano evociraju idiotski nastrojeni učenjaci da im iznova objasni i dodatno artikulira svoje darove, što bi se dogodilo da skoči i zaroni u slijedeću pojavu svog jastva, dopuštajući studentima njegova djela da nastave ono što je nemoguće završiti?

U mom perverznom umu, on je zasigurno ovo sadašnje vozilo jastva iskoristio do točke skore suvišnosti, barem u terminima upravljanja sobom kao filozofom svega, opetovano podložnog autokatalitičkom odbacivanju od strane prevladavajućeg metabolizma akademske misli, kojem nedostaje enzima da probavi neke od suptilnijih slastica koje Ken uživa i pokušava podijeliti s drugima na pladnju izvrsno, i zauvijek nepotpuno, predstavljene.

Bila je to samo jedna čudna misao.

Brzopleto izražen zastranjeli odvojak mog karaktera počeo se smijati i pisati uz prisno zamišljanje Kena. Nakon što su neki ljudi prilično žestoko reagirali na tako nastali esej, Ken je rekao, "Dio mudrosti je znati kako uravnotežiti dobrotu i veličinu... Ljudi jednostavno ne kuže što ti pokušavaš. A mudrost znači znati i prepoznati razliku." Svim srcem se slažem s Kenovim osjećajem da je možda moja veličina "pregazila" moju dobrotu dok sam s velikim osmjesima ljubavi pisao slijedeće riječi:

Ken Wilber je dobar čovjek, i isto tako veliki čovjek. Dobra čovjek je ljubazan, pristojan, suosjećajan, iskren i samilostan prema drugima. Veliki čovjek je srdačno beskompromisan, i umire bez zadržanog dara. Ken je previše dobar za svoju veličinu, pa se zato ja, koji sam manje obdaren dobrotom, osjećam obavezan ustati u obranu Kenove veličine.

Ken Wliber je, po mom mišljenju, najutjecajniji i najčudesnije predivan filozof našega vremena. Njegov um autentizira genij. Njegove knjige su puno više negoli briljantne i zapanjujuće bez presedana. Njegov karakter obiluje ukroćenim šarmom osobe koja zna daleko previše za opće dobro. I kao osoba i kao spisatelj, Ken Wilber je veličanstven na gotovo svaki način. No, malo tko razumije da on je varalica.

Ne kažem ovo olako. Ken je moj prijatelj, premda će neki ljudi reći da Ken nema prave prijatelje, nego samo pristaše, ulizice, mentore i učenike. Ken je inspiracija stotinama tisuća, premda će neki reći da je njegova inspiracija na izdahu, i da njegov život sada tone u birokratsko napuhivanje dok nastoji ozgraditi pseudo-akademski spomenik za reifikaciju svoje važnosti i veličine. Neki će reći da je Kenovo srce hladno i njegovo držanje arogantno. Ja se ne slažem.

Ken Wilber je varalica. Toliko je barem očigledno čak i njegovim najpovršnijm znalcima, a sigurno njegovoj partnerici, ženi koja ovu prijevaru mora trpiti najdublje. Možemo samo zamisliti njihove večernje obrede: dobro informirana higijena, zenovska nježnost, i drska bezbrižnost čovjeka koji živi obmanu toliko potpuno da se čak i njegov erotizam čini lažnim ovoj ženi koja ga obožava, a ipak ga ne može navesti da potpuno prizna svoju smionu varku i napokon bude iskren. I tako, iskazujem mu poštovanje, bez obzira ne to da li će mi biti oprošteno.

Ken je žrtvovao sve - potpuno prosvjetljenje, prostodušnu intimnost, čak i užitke opuštenog razgovora - sve za uspjeh svoje prijevare. Njegova je predanost zapanjujuća. Ova gluma prolazi gotovo neopaženo u svjesnom pogledu njegovih suboraca. Podsvjesno, međutim, često se pojavljuje sumnja.

Ja volim Kena. Zato ću dati sve od sebe da obranim njegovu vrlinu. On je varalica, to je sigurno; ali kako bi se vi osjećali da ste on? Zamislite da ste zaronili u dubine Kozmosa i duboko spoznali ništa novo? Zamislite da vam je najveće otkriće, nakon čitanja tisuća knjiga, meditiranja desetljećima, i istraživanja gotovo svakog filozofa i učenja koje postoji u tisku, na webu i uživo - da vam je najveće otkriće to da ste varalica bez mogućnosti izbora, ali da to košta sve i da ne mijenja ništa?

Budući da ste pomislili gotovo svaku ikad pomišljenu misao vrijednu mišljenja, zašto biste ikad više mislili? Ne govorim o razmišljanju čija je svrha izgradnja svemirske stanice, poboljšanje integriteta svjetske politike, ili podebljanje čekovne knjižice. Govorim o filozofskom razmišljanju, koje motivira potraga za najdubljom istinom. Kamo biste se okrenuli razmišljati, nakon što se promislili sve istine koje je promislio Ken, i tako spoznali da ako možete što pomisliti, da ste i "vi" i "što" manje od najdublje istine na koju ukazuju misli koje ste već pomislili ili ikad možete pomisliti?

Zamislite da ste predsjednik razreda u srednjoj školi, oproštajni govornik, atleta i zlatni dečko. Vaša prva filozofska raspra koju ste napisali s malo više od 20 godina privlači pažnju duhovno osjetljive intelektualne avangarde. Usred blagodatnog uspona filozofske važnosti, vaša voljena supruga umire, polako. Kao nikad prije, vaše srce zna granice misli. Provodite godine bez pisanja, ali pijete, utvrđujete stvarnost i ispitujete srce. Natrag u život uskačete s osvetom, stvarajuć ljubavlju obasjanu konceptualnu osnovu za vjerojatno najvažniji intelektualni okvir u bližoj povijesti.

Vaše životno djelo prima superlativne počasti koje zaslužuje od strane nekolicine adekvatno nastrojenih saveznika koji posjeduju tužne oči poraženih tragača za istinom, a vi očaravate mase dok vape za Odgovorom - i cijelo to vrijeme ne vjerujete nikome s kime bi se radovali u divoti svoje laži.

Uvjeravam vas, Ken Wilber ne vjeruje da njegovo istinski zapanjujuće djelo jest Odgovor. Ako tko zna ograničenja mapa, uvida i vizijske logike - makoliko velika ta Kozmička vizija bila - to je Ken. Pitajte ga, i siguran sam da će vam reći da njegovo djelo je tek još jedan konceptualni alat na ramenima divova i da će isto tako pregaziti neumoljivi korak povijesti.

Za mene, Kenovo djelo je umjetnost. Kad čitav ono što je napisao, osjećam božansko golicanje koje se proteže kroz svu istinsku umjetnost i dodiruje mjesto gdje Boga ne treba otkrivati.

Kenovi radovi pripadaju onog naročitom redu umjetnosti poznatom kao "klasika", umjetnosti koja označava kraj najplodnijih dana nekog žanra. Istražite malo koji su istinski klasični romani, klasični nijemi filmovi, klasični barokni glazbeni komadi: svaki je od njih, bez namjere i samom svojom savršenošću, učinio svoj žanr suvišnim - premda manji pokušaji mogu nastaviti njihovim stopama, naposljetku će ipak mutirati u novi žanr.

Razmišljanje o Kozmosu kako bi se ostvarila božanska istina zastarjelo je - i ugodno - koliko i sviranje Bacha na klaviru. Kenovo djelo stoji kao klasik umjetnosti, jer on je kolektivnu potrebu za intelektualnim duhovnim propitivanjem učinio suvišnom - osim ako želite prakticirati tu klasičnu umjetnost, poučnu, mudru i ugodnu čak i filozofske imbecile, pod uvjetom da znaju čitati.

Kenove radove može pročitati jednom, dvaput, čak i mnogo puta za užitak dodirivanja Boga kroz Kenov um, ali poslije čitanja Kena, nakon imanja Kena, što u filozofskoj potrazi za najdubljom istinom još možete smisleno promišljati? Samo božansko "aah" filozofske Umjetnosti ostaje, zajedno s uzvišenim vježbama koje otkrivaju područje istine koje uključuje ali daleko nadilazi misao.

Ken je promislio za svakoga tko je ikad pokušao promisliti svoj put k Bogu, i promislio je dokle god mišljenje dopire. "Ken Wilber" je postao suvišan, i u tom leži njegova prijevara.

Pogledate li sliku njegova lica, koja se često nalazi na ovitku njegovih knjiga, vidjet ćete da izgleda samozadovoljno plejadski. Njegov bezbožni i samouvjereni "kiborg+monaliza" osmijeh, uvjeravam vas, dio je njegove prijevare.

Naposljetku, svaku ideju slijede druge duboke ideje, sve dok napokon, kao u Kenovom slučaju, sama dubokost postane očiglednom bez potrebe za iskazivanjem.

Taj pogled na Kenovom licu je pogled prodavača zmijskog ulja koji odavno nema volje da zaradi novac, a kamoli da nasamari druge da povjeruju u filozofske lijekove za duboki svrab tražene istine. Zašto onda nastavlja?

Okrunivši žanr duhovne filozofije tako što je kolektivni napor teoretiziranja-svoje-staze-sve-do-Boga učinio jasno suvišnim, zašto Ken nastavlja graditi svoj Integralni Institut koji bi pomagao drugima da rade isto to? Zašto nastavlja pisati knjigu za knjigom, hraneći naročito one umove koji lako stanu u Kenovu lijevu ušnu resicu?

Neki će reći da ga pokreće samilost prema drugima. Reći će da Ken je Bodhisattva, koji troši svoj umorni um kao nabrijani Ford Mustang iz '67-e, još dobro podmazan i bučan kao bilo što drugo tamo vani, tako da se drugi mogu iskusiti vožnju koju je on već toliko puta probao, i vidjeti iste vidike. To jest, on odgađa neumitno parkiranje i umirovljenje, i to samo za dobro drugih. To jest, on je varalica uslijed samilosti.

Drugi će reći da je Ken zaglavio u svom tripu, da još uvijek misli kako mišljenje vodi nekud dublje od Kenu dobro poznatih mjesta i filozofskih krajolika uz cestu kogitacije, da vrti se ukrug ad nauseam.

Prepredeni Ken sebe često naziva "panditom" umjesto "učiteljem" ili "guruom", osnažujući u drugima osjećaj da on je intelektualni vodič. Ali Ken-kao-intelektualni-vodič-i-zaljubljenik-u-misaoni-trip odavno je nestao. Ta je strast isušena iz njegova najdubljeg srca. Pitajte bilo koga tko s njime živi.

Nagađam da je ova karma isrcpljena s njegovim monumentalnim sveskom Sex, Ecology, Spirituality. Otad prodaje zmijsko ulje s tim neodređeno ljudskim licem na etiketi svake boce.

Nemojte me pogrešno shvatiti - kao sve dobi-odgovarajuće igračke, zmijsko ulje je stvarno onoliko koliko se čini. Ono privremeno apsorbira vašu patnju. Ako vjerujete, bolje vam je. Slijedite predao upute iz bilo koje Kenove knjige, dopustite da vaš um upije punoću duha koji teče kroz Kenov krajnje blistav um, i biti ćete oslobođeni bolesti za koju ste mislili da ju misao može izliječiti. Ovo će djelovanje točno trajati sve dok ne prestanete misliti da će vas teorije ičeba (a naročito teorije svega) dovesti do najdublje istine.

Rođenje Kenova uma imalo je samo ovu svrhu, a ona je najvećim dijelom ispunjena. Kenov um je tako sebe učinio suvišnim. Filozofska potraga za najdubljom istinom usavršeno je do asimptotičke ivice čiste Umjetnosti (premda beskrajne detalje uvijek mogu dorađivati čete filozofskih zanatlija koje uvijek slijede). Artefakti Kenovog uma sad su izloženi zauvijek kao vrhunski klasici, kruna i kraj žanra na vrhuncu slavlja. Djelo Kena Wilbera kakvo poznajemo i volimo u biti je gotovo, zajedno s intelektualnim traganjem za božanskom istinom, za one koji su replicirali Kenovu misao, zastvarno, u okretanju uma njihovoga vlastitog srca.

Ken koji sada i dalje fura svoj intelekt punom brzinom je varalica, prevarant, rudiment kojeg pokreću stvarna dobrota i isparenja ne-nužnosti. To je samo moje mišljenje, naravno. Ali pogledajte u Kenove oči. Pitajte Kenovu najdražu ljubav. Pitajte čak i njegovog psa. Ken blefira već duže vrijeme. Blefira bolje no što većina ljudi može doista išta učiniti uz sav napor, ali Kenova je umjetnost sada čisti zanat. A zanat jednostavno ne pali - osim ako ne znate razliku, što većina ni ne zna. I tako Ken nastavlja svoju prijevaru, samo na račun najdubljih srdaca koja ga vole, kao i vlastitoga srca.

Mnogi drugi imaju koristi, u to nema sumnje. Ali srce Kenova uma počinulo je odavno, a oni koji opće s njegovim sada-srcem to znaju.

Ken mućka i bućka zanat koji mase još drže vrijednim. Ali tamo gdje je najživlji sada, ostaje skriven. Kad bi odlučio pokazati svoje sada-srce bez vremenskog lica kiborga, to bi bio čin takve hrabrosti i odricanje toliko neizmjerno, da to teško mogu uopće zamisliti, a kamoli zamisliti učinak koji bi to imalo na njegovu obitelj i najbliže prijatelje. Voljeli bi ga utoliko više, to je sigurno, jer oni najbliži Kenu najviše pate zbog njegove istinske veličine skrivene iza njegove nepatvorene dobrote.

Ovo je najbolje što mogu: Kenove ljubav je beskrajno prazna sada - prazna obitelji, uma, sudbine - ali njegova dobrota nastavlja obdarivati svakog brigom i ljubaznošću. Kenov najdublji motiv srca pronašao je mirovanje na načina na koje se drugi tek trebaju pokrenuti, pa se eto on kreće s njima - ohrabrujući ih, čak - za njihovo dobro. Ako nastavi, Ken će umrijeti gotovo potpuno predan, darovan i poklonjen.

Kao velika umjetnost, Kenovi radovi jesu i uvijek će biti klasika. Kao čovjek, veličina Kenova sada-srca žrtvuje se u kretanju njegove dobrote. Osobno želim da živi i voli bez traga srdačne inercije, no onda bi se drugi osjetili napušteni i lišeni udobnosti koju Ken nosi kao svoje raspelo, a mnogi bi ga smatrali istinski odvratnim i vrijednim prezira.

Sve dok nije voljan biti velik barem koliko je dobar, Kenov život i djelo ostati će umrljani, makoliko suptilno, lažljivošću koju će drugi smatrati arogancijom. Ken se ozbiljno trudi ne pokazati da doista zna, ili točnije, ne pokazati Nesaznajno bez obzira na posljedice. Opterećen je onime što zna da je dobro za većinu. To suptilno oklijevanje da se bude stvaran drugi osjećaju kao kaljeni zid između Kenova srca i svojega srca, kao hladnoću koju mnogi smatraju intelektualizmom i arogancijom.

Da bi ostao nedvojbeno dobar čovjek, Ken se zadržava i živi po bontonu koji najviše odgovara svijetu drugih. Međutim, Ken je vidio kroz druge, i njegovo sada-srce počiva spokojno otvoreno onkraj potrebe za drugo-obzirom ili za dobrotom. Tako onda, njegova prijevarno autentična ljubav nagovještena je odvojenošću nastalom iz preostale ljubaznosti. Povrh tog, njegova mentalna preciznost, nekad lišena motiva, sada je umrljana suvišnošću, pa njegove izjave ne mogu doli nositi blagi miris razdraženosti, kojeg neki ljudi osjećaju.

Upravo ga dobrota - njegova iskrena briga za druge - sada čini da izgleda manje srdačan no što doista jest. Kenovo sada-srce ne stvara druge, ni nedvojbeno dobro i zlo, dok počiva prazno i puno kao jedino Jedno. On sada folira dobrohotnu moralnost dobro-nastrojenog muškarca, možda iz straha od nemilosrdne ljubavi što bi ju njegova nepodijeljena veličina mogla nametnuti.

Ken Wilber je varalica. Ja sam za to da prihvatimo samo pravu stvar, da zahtjevamo Kenove zakašnjele i nepotpuno predane darove, ravno iz njegova sada-srca, bez obzira na to koliko nemilosrdno njegova Jedna ljubav stvarala ili razarala. Dugujemo to Kenu, zato što je filozofsko traganje za božanskim učinio prelijepim - i arhaičnim - kao što je Bach.