Rođendan velikog Nerođenog

Ken Wilber

Vjerojatno najbriljantniji filozof današnjice, koji je svojom prvom knjigom "Spektar svijesti" napisanom u dobi od 23 godine sintetizirao sve oblike psihologije i psihoterapije, uključujući tradicije Istoka i Zapada, te privukao pažnju stručne javnosti, u narednih je deset godina obradio sva bitna polja ljudskog stvaralaštva - znanost, sociologiju, umjetnost, politiku, ekonomiju, tehnologiju i medicinu - te stvorio novu paradigmu ljudskog razvoja, koja danas svoj izraz nalazi u suradnji nekoliko stotina vrhunskih istraživača iz svih područja okupljenih u Integral Institute. Ovdje komentira pitanje autentične duhovne prakse. Ken Wilber je autor knjiga The Spectrum of Consciousness, Grace and Grit, One Taste, The Eye of Spirit i dr.

Ulomak iz knjige "One Taste" (str. 14-19)
Shambhala, 2000. Copyright Ken Wilber.

Ponedjeljak, 27. siječnja

Sam [Bercholz] je pogurao The Eye of Spirit da izađe na vrijeme za KW konferenciju. Moji primjerci su stigli danas, malo kasno; no, kao i obično, u Shambhali su divno obavili svoj posao. Na neki način ovo mi je jedna od omiljenih knjiga, ali ne znam koliko će dobro proći.

Jackov velikodušni predgovor. Jack [Crittenden] i ja znamo se dugo, još iz ranih dana Lincolna, kad me posjetio nakon čitanja The Spectrum of Consciousness. Želio je pokrenuti časopis, ReVision, a ja sam mu u tome pomogao. Više nemamo veze s tim časopisom, ali Jack i ja ostali smo dobri prijatelji. On je izvrstan teoretičar, vrhunski pisac. On i Patricia sad imaju tri sina, nevjerojatno. Objavio je Beyond Individualism (Oxford University Press) i sada radi, s nestalnom ozbiljnošću, na dvije ili tri druge knjige, paralelno s profesorskim obavezama na Arizona State sveučilištu.

Jack izvrsno objašnjava značenje "integralnog" i žalosnu, fragmentiranu prirodu velikog djela "znanja" u današnjem svijetu. Već sam primio brojne komentare na Jackov rad u smislu, "Oh, sad shvaćam što pokušavaš u svim svojim knjigama." Hvala bogu da netko to može objasniti.

Slijedi nekoliko stavki iz Jackova pregovora:

[Wilberov pristup je suprotno od eklekticizma. Iznio je koherentnu i dosljednu viziju koja bez propusta spaja istine-tvrdnje iz polja kao što su fizika i biologija; ekološke znanosti; teorija kaosa i sistemske znanosti; medicina, neurofiziologija, biokemija; umjetnost, poezija i estetika općenito; razvojna psihologija i spektar psiho-terapeutskih metoda, od Freuda do Junga do Piageta; veliki teoretičari Lanca od Platona i Plotina na Zapadu do Shankare i Nagarjune na Istoku; modernisti od Descartesa i Lockea do Kanta; idealisti od Schellinga do Hegela; postmodernisti od Foucaulta i Derride do Taylora i Habermasa; glavne hermeneutičke tradicije, od Dilthey i Heiedeggera do Gadamera; teoretičari društvenih sistema od Comtea i Marxa do Parsonsa i Luhmanna; kontemplativne i mistične škole velikih meditacijskih tradicija, istočnih i zapadnih, u glavnim religijskim tradicijama svijeta. Sve je ovo samo niz uzoraka. Je li ikakvo čudo, onda, što oni koje se usko fokusiraju na jedno polje burno reagiraju kad to polje nije predstavljeno kao osovina Kozmosa?

Drugim riječima, kritičarima su ulozi ogromni, i nije ovdje biranje strane ako napomenem da kritičari koji se fokusiraju na svoje omiljene točke u Wilberovoj metodi ustvari napadaju pojedino stablo u šumi njegova izlaganja. No ako pogledamo šumu, i ako je njegov pristup općenito valjan, onda štuje i uključuje više istine od bilo kojeg drugog sistema u povijesti.

Kako to? Što je ustvari njegova metoda? U radu s bilo kojim poljem, Wilber se jednostavno povlači na jednu razinu apstrakcije na kojoj se razni sukobljeni pristupi ustvari počinju slagati. Uzmite, naprimjer, veliki religijske tradicije svijeta: Da li se svi slažu da Isus je Bog? Ne. Onda to moramo odbaciti. Da li se svi slažu da postoji Bog? To ovisi o značenju "Boga". Da li se svi slažu ako "Bog" označava Duh koji je na mnogo načina neopisiv, od budističke Praznine do židovske misterije Božanskog? Da, to prolazi kao generalizacija - ono što Wilber naziva "orijentacijskom generalizacijom" ili "čvrstim zaključkom".

Wilber slično pristupa svim drugim poljima ljudskog znanja: umjetnosti i poeziji, empirizmu i hermeneutici, psiho-analizi i meditaciji, evolucijskoj teoriji i idealizmu. U svakom slučaju slaže niz čvrstih i pouzdanih, što ne znači nepobitnih, orijentacijskih generalizacija. Nije zabrinut, niti njegovi čitatelji trebaju biti, da li će druga polja prihvatiti zaključke bilo koje polja; ukratko, ne brinite, naprimjer, ako se empirički zaključci ne slažu s religijskim zaključcima. Umjesto toga, jednostavno zbrojite sve orijentacijske zaključke kao da nam svako polje donosi neke iznimno važne istine. Točno to je Wilberov prvi korak u integrativnoj metodi - svojevrsna fenomenologije svih ljudskih znanja vođena na razini orijentacijskih generalizacija. Drugim riječima, skupiti sve istine u koje svako polje vjeruje kao bitne čovječanstvu. Za trenutak, jednostavno pretpostavite da su doista istinite.

Wilber zatim aranžira ove istine u lance ili mreže ili povezane zaključke. U ovoj točki Wilber se oštro okreće od metode pukog eklekticizma i razvija sistematsku viziju. Jer drugi korak u Wilberovoj metodi je uzeti sve istine ili orijentacijske generalizacije skupljene u prvom koraku i zatim postaviti pitanje: Koji koherentni sistem bio dosljedno uključivao najveći broj ovih istina ?

Sistem predstavljen u Sex, Ecology, Spirituality (i sažeto iznesen na slijedećim stranicama) je, tvrdi Wilber, sistem koji uključuje najveći broj orijentacijskih generalizacija iz najvećeg broja polja ljudskog istraživanja. Tako, ako opstane, Wilberova vizija uključuje i poštuje, ona integrira, više istine od bilo kojeg drugog sistema u povijesti.

Općenita ideja je jednostavna. Nije pitanje koji je teoretičar u pravu a koji u krivu. Njegova je ideja da svatko u osnovi ima pravo, pa on želi dokučiti kako je to moguće. "Ne vjerujem", kaže Wilber, "da je bilo koji ljudski um sposoban za 100-postotnu grešku. Zato umjesto da pitamo koji pristup je ispravan i koji pogrešan, pretpostavimo da je svaki pristup istinit ali djelimičan, a zatim pokušajmo skužiti kako da sve djelimične istine posložimo, kako da ih integriramo - a ne kako da izaberemo jednu i odbacimo ostale."

Treći korak u Wilberovom ukupnom pristupu je razvoj novog tipa kritičke teorije. Čim Wilber ima ukupne shemu koja uključuje najveći broj orijentacijskih generalizacija, onda tu shemu koristi za kritiziranje djelimičnosti užih pristupa, premda je uključio osnovne istine iz tih pristupa. On ne kritizira njihove istine, već njihovu djelimičnu prirodu.

U toj integralnoj viziji, dakle, nalazi se odgovor na obje ekstremne reakcije na Wilberov rad - to jest, i na tvrdnje da je to jedan od najznačajnijih ikad objavljenih radova, i na zborove ljutite uvrijeđenosti i nasrtaja. Ljute kritike dolaze, skoro redovito, od teoretičara koji osjećaju da je njihovo polje jedino istinito polje, da njihova metoda je jedina valjana metoda. Wilber nije primio uvjerljivu kritiku zbog nerazumijevanja ili pogrešnog tumačenja bilo kojeg od uključenih polja znanja; napadaju ga, pak, zbog uključivanja onih polja za koja pojedini kritičar ne vjeruje da su važna ili zbog tranširanja kritičarevog omiljenog janjeta (ispričavam se vegetarijancima). Freudijanci nikad nisu rekli da Wilber ne razumije Freuda; kažu da ne smije uključiti misticizam. Strukturalisti i post-strukturalisti nikad nisu rekli da Wilber ne razumije njihova polja; kažu da ne smije uključiti sva ta druga grozna polja. I tako dalje. Napad uvijek ima isti oblik: Kako se samo usuđuješ reći da moje polje nije jedino istinito polje!

Bez obzira na ishod, ulozi su, rekoh, ogromni. Pitao sam Wilbera što on sam misli o svom radu. "Volio bih misliti da je to jedna od prvih uvjerljivih svjetskih filozofija, stvarni zagrljaj Istoka i Zapada, Sjevera i Juga." Što je zanimljivo, jer Huston Smith (autor djela The World's Religions i predmet Moyerove hvaljene televizijske serije The Wisdom of Faith) je nedavno izjavio, "Nitko - čak ni Jung - nije učinio koliko Wilber za otvaranje zapadne psihologije istrajnim uvidima svjetskih tradicija mudrosti. Polako al' sigurno, knjigu po knjigu, Ken Wilber polaže temelje za istinsku integraciju Istoka-i-Zapada."

Istovremeno, dodaje Ken, "Ljudi to ne trebaju uzimati preozbiljno. To su samo orijentacijske generalizacije. Sve detalje i dalje trebate ispuniti kako god vam se sviđa." Ukratko, Wilber ne nameće konceptualna ograničenja. Uistinu, sasvim je suprotno: "Nadam se da pokazujemo kako u Kozmosu ima više mjesta no što ste mislili."

Ipak, nema baš mjesta za oni koji žele sačuvati svoja lena sužavanjem Kozmosa na jedno omiljeno polje - naravno, svoje - dok ignoriraju istine iz drugih polja. "Ne možete uvažavati razne metode i polja", dodaje Wilber, "bez da pokažete kako se slažu skupa. Tako se razvija prava svjetska filozofija." Wilber pokazuje točno to "slaganje". Inače, kao što kaže, imamo samo hrpe, a ne cjeline, pa ustvari ništa ne uvažavamo.]

Utorak, 28. siječnja

Odlazak kod zubara. Svi zubari u Boulderu su "holistički". Ne mogu vam ispuniti šupljinu, ali dobri su za dušu. Zubi vam trule, ali vam zato duh cvjeta.

Četvrtak, 30. siječnja

Sutra mi je rođendan. Ali to je rođendan "Kena Wilbera", a ne rođendan mog Izvornog Lica, velikog Nerođenog, neizmjernog prostora Praznosti nedirnute datumom ili trajanjem, vremenom ili prolaznošću. Ovaj beskrajni ocean Lakoće, ovo neizmjerno prostranstvo Slobode, ovo lucidno more Spokoja, to je ono što jesam u najdubljem dijelu mene, najdubljem sjecištu gdje ja nisam, a samo Duh jest.

Nema rođendana za veliko Nerođeno, za ono što nikad ne nastaje, već je Takovost svega postojećeg, blistava do beskraja. Nema proslave ovog bezvremenog trenutka, koji prethodi povijesti i njenim lažima, vremenu i njegovim ružnim grozotama, trajanju i njegovom mučenju. Nema darova za veliko Nestvoreno, Izvor svega što jest, bezgranično More Mirnoće što oplakuje čitav Kozmos. Nema pjesme za Uvijek Oduvijek, za beskrajnu Slobodu presjajnu onkraj posve rođenja i smrti.

Jer svako osjetilno biće može doista reći: u suštini ja sam bezvremeno, u suštini ja sam Sve - crte mog lica su pukotine u kozmičkom jajetu, supernove plešu u mom srcu, galaksije pulsiraju kroz moje vene, zvijezde osvjetljuju neurone mojih noći.... I tko će tome zapjevati rođendanske pjesme? Tko će slaviti neizmjerno prostranstvo što pjeva svoje pjesme nenavještene u mirnoj, tihoj noći?

Priredio Diego Sobol, 2002.

Izvadak © 2000 preveden i objavljen uz dopuštenje SHAMBHALA Publications Inc., Boston USA.
Ken Wilber : službene stranice Shambhale