Istina, istinitost i pravednost

Ken Wilber

Vjerojatno najbriljantniji filozof današnjice, koji je svojom prvom knjigom "Spektar svijesti" napisanom u dobi od 23 godine sintetizirao sve oblike psihologije i psihoterapije, uključujući tradicije Istoka i Zapada, te privukao pažnju stručne javnosti, u narednih je deset godina obradio sva bitna polja ljudskog stvaralaštva - znanost, sociologiju, umjetnost, politiku, ekonomiju, tehnologiju i medicinu - te stvorio novu paradigmu ljudskog razvoja, koja danas svoj izraz nalazi u suradnji nekoliko stotina vrhunskih istraživača iz svih područja okupljenih u Integral Institute. Ovdje komentira pitanje autentične duhovne prakse. Ken Wilber je autor knjiga The Spectrum of Consciousness, Grace and Grit, One Taste, The Eye of Spirit i dr.

Ulomak iz "A Brief History of Everything"
Copyright Ken Wilber 1996, 2000

Duh u svojoj igri se manifestira kao sva četiri kvadranta (intencionalno, bihevioralno, kulturalno i socijalno) ili, jednostavnije, kao Velika Tri (Ja-Mi-Ono; Lijepo-Dobro-Istinito; Buddha-Sangha-Dharma). Iz tog razloga adekvatno tumačenje duhovnog iskustva treba uzeti u obzir sva četiri kvadranta. Nije stvar samo da imamo različite razine - materiju, tijelo, um, dušu i duh - već i da se svaka od njih manifestira u četiri aspekta. Uravnoteženi ili integralni pristup treba uključiti sve to. Istinsko integralno viđenje treba biti "sve razine, svi kvadranti". Ovo integralno viđenje postaje naročito važno kad gledamo u više ili dublje stupnjeve ljudskog rasta i razvoja - u daljnje stupnjeve evolucije svijesti. Ako u budućnosti doista postoji transformacija, ona je u ovim višim ili dubljim stupnjevima, a čini se da ih u njihovom bogatstvu i punoći možemo uvažiti samo ako poštujemo različite tipove istine koja nam se otvara i koja nas oslobađa.

Ove razine i kvadranti su jednostavno aspekti Kozmosa, aspekti samog našeg bića. Čitava stvar je, čini mi se, u tome da se želimo pronaći usklađenost sa svim aspektima Kozmosa. Želimo biti kod kuće u Kozmosu. Želimo dodirnuti istinu u svakom kvadrantu. To počinjemo s primjećivanjem da nam svaki govori različitim glasom. Ukoliko pažljivo slušamo, možemo čuti kako nam svaki od tih glasova šapuće nježno svoju istinu, da bi se naposljetku udružili u skladnom suzvučju koje nas mirno zove kući. Možemo potpuno rezonirati s ovim oslobađajućim istinama, ako znamo kako ih prepoznati i poštivati.

Od usklađenosti do izmirenja do sjedinjenja: nalazimo se u nadmoćnom zagrljaju Kozmičke simpatije na samom rubu kozmičke svijesti ... ako slušamo pažljivo.

Istina, u najširem smislu, znači ugođenost s onim što je stvarno. Biti autentično u dodiru s istinitim, i dobrim, i lijepim. A to podrazumjeva da možemo isto tako biti van dodira sa stvarnim. Možemo biti izgubljeni, ili pomućeni, ili u zabludi, ili u krivu sa svojim saznanjima. Možemo biti izvan dodira s istinitim, izvan dodira s dobrim, izvan dodira s lijepim.

I tako je kolektivno čovječanstvo, tijekom svoje evolucije, otkrilo kroz bolne pokušaje i pogreške razne načine na koje možemo provjeriti svoju usklađenost s Kozmosom. Razne načine da vidimo da li smo u dodiru s istinom ili smo izgubljeni u obmani. Da li poštujemo dobro ili ga skrivamo. Da li smo ganuti lijepim ili promičemo degradaciju.

Čovječanstvo je, drugim riječima, bolno učilo i teško radilo da proizvede niz potvrda valjanosti - provjera koje nam mogu pomoći odrediti da li smo u dodiru sa stvarnim, da li smo adekvatno usklađeni s Kozmosom u svoj njegovoj bogatoj raznolikosti. Potvrde valjanosti su načini na koje se povezujemo s Duhom samim, načini na koje se usklađujemo s Kozmosom. Potvrde valjanosti nas prisiljavaju da se suočimo sa stvarnošću; one priječe naše egoičke maštarije i samovažne kriterije; one zahtjevaju potvrdu od ostatka Kozmosa; izguravaju nas van sebe samih! One su mjere i korektivi u Kozmičkom Ustavu.

Upoznavanje s četiri kvadranta i njihovim istinama povećava izglede da će više razine svijesti izroniti na više uravnotežen i integralan način. Kako bi se razvili u "sve razine", trebamo prvo izrasti u "sve kvadrante".

[Potvrde valjanosti kroz četiri kvadranta: u pojedinačnom subjektivnom aspektu (gore-lijevo) potvrda valjanosti je istinitost, što uključuje iskrenost, integritet i pouzdanost; u pojedinačnom objektivnom (gore-desno) potvrda valjanosti je istina, kao korespondencija, reprezentacija i propozicija; u kolektivnom subjektivnom (dole-lijevo) to je pravednost, što uključuje kulturalno slaganje, uzajamno razumijevanje, pravičnost; u kolektivnom objektivnom (dole-desno) to je funkcionalno slaganje, kao sistemska mreža, strukturalni funkcionalizam, mreža društvenih sistema]

Istina
Pa postoji li onda definicija "istine"? Većina ljudi "istinu" razumiju kao reprezentacijsku istinu. Jednostavna mapa ili jednostavna korespondencija. Ja imam tvrdnju ili propoziciju koja se odnosi ili predstavlja nešto u konkretnom svijetu. Naprimjer, mogu reći, "Vani kiši". E sad, želimo znati da li je to istina. Želimo znati valjanost ili "istinski status" te izjave. Uglavnom, odemo i pogledamo van. Ako odista kiši, kažemo da je izjava "Vani kiši" istinita izjava. Ili istinita propozicija. To je jednostavna procedura mapiranja. Provjerimo da li propozicija korespondira ili odgovara činjenicama, da li mapa točno i valjano odražava stvarnu teritoriju. (Obično je kompliciranije, pa možemo pokušati opovrgnuti mapu, a ako ju nikako ne možemo pobiti, zaključujemo da je dovoljno točna.) Ali osnovna je ideja da s reprezentacijskom ili propozicijskom istinom moja izjava govori o objektivnom stanju stvari, te da uredno odgovara tim objektima ili procesima ili stvarima. Ova propozicijska istina temeljno se bavi samo vanjskom ili objektivnom ili desnom dimenzijom. I gornji-desni i donji-desni kvadrant sadrže motrive, emprijiske, vanjske aspekte holona, a svi desni holoni imaju jednostavnu lokaciju. Ove aspekte je lako vidjeti, pa u propozicijskoj istini vezujemo svoje tvrdnje s ovim objektima ili procesima ili stvarima. (Ovo se još naziva korespondencijskom teorijom istine.) Sve je to sasvim u redu, i sasvim važno, a ja ni na koji način ne poričem opću važnost empirijske reprezentacije. Ali to ipak nije cijela priča; nije čak ni najzanimljiviji dio priče.

Istinitost
Objektivno stanje stvari - mozak, planete, organizmi, eko-sistemi - može se predstaviti empirijskim mapiranjem. Sve ove emprijske mape varijacije su na "Vani kiši". Objektivne propozicije. No ako sada pogledamo gore-lijevo - zbiljsku unutrašnjost pojedinačnog holona - onda imamo sasvim drukčiji tip potvrde valjanosti. Ovdje pitanje nije, Da li vani kiši? Pitanje je ovdje, Kad kažem da vani kiši, da li vam govorim istinu ili lažem? Vidite, ovdje nije toliko pitanje da li mapa odgovara objektivnoj teritoriji, već da li se autoru mape može vjerovati.

I ne samo u objektivnim istinama, već naročito u unutarnjim istinama. Mislim, uvijek možete provjeriti da li kiši. To možete i sami. Ali jedini način da saznate moju unutrašnjost, moju dubinu, je da me pitate, da sa mnom razgovarate, kao što smo vidjeli. A kad ja saopćim svoj unutarnji status, mogu govoriti istinu, ali mogu i lagati. Nemate drugog načina da dobijete moju unutrašnjost osim kroz razgovor i dijalog i interpretaciju, a ja mogu temeljno iskriviti, ili prikriti, ili zavarati - ukratko, mogu lagati.

Dakle, u desnoj strani se ravnamo mjerilom propozicijske istine - ili jednostavno "istine" - ali lijevom stranom se možemo kretati jedino kroz istinitost ili iskrenost ili poštenje ili pouzdanost. Dva sasvim različita kriterija - istina i istinitost. A to nije nebitno. Unutarnji događaji locirani su u stanjima svijesti, a ne u objektivnim stanjima stvari, pa ih ne možete empirijski zahvatiti jednostavnom lokacijom. Kao što smo vidjeli, utvrđuju se kroz komunikaciju i interpretaciju, a ne kroz monološko zurenje. A u ovoj komunikaciji, ja vam mogu namjerno lagati. Iz raznih razloga, mogu pokušati iskiriviti svoju unutrašnjost, pokušati ju prikazati kao nešto što nije. Mogu čitavu lijevu dimenziju pribiti uz zid neiskrenosti. Mogu vam lagati.

Nadalje, a ovo je ključno, mogu lagati sebi samom. Mogu pokušati sakriti aspekte svoje dubine od sebe samog. Mogu ovo učiniti namjerno, ili "nesvjesno". Ali ovako ili onako, mogu pogrešno tumačiti svoju dubinu, mogu lagati o svojoj nutrini. I jednim je djelom "nesvjesno" lokacija svih načina na koje sam lagao sebi. Možda sam si počeo lagati zbog snažne traume. Ili možda sam to naučio od roditelja. Ili možda sam to morao uvesti kao obrambeni mehanizam protiv još bolnije istine. Ali u svakom slučaju, moje nesvjesno je lokus moje neiskrenosti, moje ne-istinitosti sa sobom, ne-istinitosti o mojoj subjektivnoj dubini, o unutarnjem statusu, o dubokim željama i namjerama. Nesvjesno je lokacija laži.

Psihoanaliza i interpretivne terapije imaju za cilj dati istinitija tumačenja. Svrha "dubinske psihologije" i terapije je pomoći ljudima da interpretiraju sebe istinitije. Lijeva strana je, naravno, intepretacija, pa ne iznenađuje da je istinito ili prikladnije tumačenje središnji terapeutski kriterij. Primjer koji smo upotrijebili je "tuga" i "ljutnja" zbog odsutnog oca. To ustvari znači da sam u neko vrijeme radnije u svom životu, počeo interpretirati ljutnju kao potištenost. Možda sam bio ljut na oca što ga nema. Ovaj bijes, međutim, je veoma opasan za dijete. Što ako ovaj bijes ubije mog oca? [magička razina iskustva, op.pr.] Možda je bolje da nemam ovu ljutnju, jer ipak volim svog oca. Umjesto toga, postanem ljut na sebe. Umjesto toga tučem sebe. Ja sam nikakav, ja sam loš, pokvaren do srži. A to je tako tužno. Počeo sam ljut, a sad to zovem tužan.

Ovako ili onako, pogrešno sam interpretirao svoju nutrinu, iskrivio sam svoju dubinu. Počeo sam ljutnju zvati "tugom". I ovu laž nosim sa sobom kroz život. Ne mogu biti istinit sa sobom jer to bi otvorilo tako veliku bol - želju da ubijem voljenog oca - pa ću rađe lagati o cijeloj stvari. I onda to učinim. Moja "sjenka", moje "nesvjesno", je sada lokacija ove laži, fokalna točka ove neiskrenosti, unutarnje mjesto koje skrivam od sebe. A pošto sam lagao sebi - a zatim zaboravi da to je laž - onda lažem vama bez da uopće to znam. Čak ću vjerojatno izgledati veoma iskren o svemu. Ustvari, ako sam si temeljito lagao, pošteno ću misliti da govorim istinu. Ako me stavite na detektor, pokazat će da govorim "istinu". Toliko o empirijskim testovima.

Konačno, pošto sam pogrešno tumačio svoju dubinu, često ću pogrešno tumačiti i vašu. Nešto sam odsjekao u vlastitoj dubini - odvojio, ili potisnuo, ili otuđio - i tako ću iskriviti interpretacije te dubine, kako u sebi tako i u drugima. Moje interpretacije biti će obložene lažima, uhuškane u neiskrenost. Ja ću pogrešno interpretirati sebe, a često i vas. A vi ćete vjerojatno opaziti ovo, opaziti da nešto nije u redu. Reći ću nešto sasvim nesuvislo, a vi ćete morati odgovoriti, "Nisam to mislio!" I mislit ćete si, "Otkud mu uopće ta ideja?"

Sve te terapije, kao psihoanaliza ili Geštalt ili Jung, pomažu vam da dodirnete i istinitije interpretirate svoju dubinu. Ideja nije da napravite nekakvu mapu objektivnog svijeta, već da opustite otpore i zaronite u svoje nutarnje dubine, i naučite saopćavati te dubine istinitije, i drugima i sebi. A ovo omogućuje vašoj dubini da se počne podudarati s vašim ponašanjem. Vaše riječi i činovi će se podudarati. To jest, lijevo će odgovarati desnom. Radit ćete ono što pričate. I ljevica će znati što radi desnica. Ovo obično nazivamo integritetom. Imate osjećaj da vam osoba neće lagati, jer ne laže sebi.

Istinitost, vidite, nema jednostavnu lokaciju, i nije puko empirijsko stanje stvari, pa se ne pojavljuje ni na jednoj empirijskoj mapi. Niti na mapi liječnika, niti na mapi biologa, niti na mapi neurologa, niti na mapi sistemske teorije, niti na mapi eko-sistema. To je lijeva a ne desna stvar! A na lijevoj je strani čitav vaš svjetonazor, vaša svjesnost, vaša dubina. I ako ste uopće živi za tu dubinu, poznat ćete tu dubinu u sebi i u drugima kroz istinitost i iskrenost i pouzdanost.

Temeljna poanta je da put u dubinu priječe obmana i prijevara. Dočim priznate svoju nutrinu, morate se suočiti se prvom blokadom prema utvrđivanju te nutrine: morate se suočiti s obmanom i prijevarom. Upravo zato se u ovom području krećemo pomoću istinitosti. I da, upravo s time rade terapije lijeve strane. Istinitije interepretacije vaše unutarnje dubine.

Naravno, terapije se razlikuju koliko duboko su spremne ići u svojoj interpretaciji. Ili koliko visoko su spremene ići. Lijevi kvadrant je, kao što smo rekli, spektar svijesti - spektar razina razvojne svjesnosti. A različite terapije obično ulaze u različite razine ovog spektra, i koriste svoju odabranu razinu kao osnovnu referentnu točku oko koje onda nude svoje interpretacije. Kao što smo vidjeli, sva je interpretacije ograničena kontekstom, a različite terapije imaju svoje odabrane kontekste u kojima nude svoje interpretacije. Ovo ne znači da su pogrešne, samo da trebamo identificirati njihov kontekst, njihovu omiljenu razinu. Moramo smjestiti njihove interpretacije.

Freudijanci naglašavaju emocionalno-seksualnu razinu; kognitivni terapeuti naglašavaju verbalnu; transpersonalni terapeuti naglašavaju duhovnu. Ali svi se oni prvenstveno hvataju u koštac s iskrivljenjima, lažima i samo-obmanama s kojima krijemo istinske aspekte ovih dimenzija od sebe - lažima i iskrivljenjima koja zamračuju naše emocije, naše samo-poštovanje, našu duhovnu prirodu. Integralni psihološki model bio bi poput višeznačne priče koja uključuje sve razne razine spektra svijesti i terapije koje su najdjelotvornije za svaku razinu. Na tome već rade mnogi istraživači. Odličan uvod u tu temu je Paths Beyond Ego Rogera Walsha i Frances Vaughan.

Ali osnovno što želim reći o lijevoj strani ili interpretivnim terapijama je da, dočim im oduzmemo isključivost ili ograničenost na jednu razinu, onda nas sve mogu naučiti nešto veoma važno. Sve nam imaju nešto reći o raznim slojevima sopstva - ili svijesti - i o istinitim interpretacijama koje nam mogu pomoći da pristupimo ovim raznim dimenzijama. Jer zapanjujuća je činjenica da vas sama istina neće osloboditi. Istinitost će vas osloboditi.

Pravednost
A sad donji-lijevi kvadrant. Ključna stvar je da subjektivni svijet je smješten u intersubjektivnom prostoru, u kulturalnom prostoru, a upravo ovaj intersubjektivni prostor omogućuje da se subjektivni prostor uopće pojavi. Bez ove kulturalne pozadine, moje pojedinačne misli ne bi imale nikakva smisla. Ne bih imao ni alate da interpretiram svoje misli samom sebi. Ustvari, ne bih čak ni razvio misli, bio bih "vučje dijete". Drugim riječima, subjetivni prostor je nerazdvojan od intersubjektivnog prostora, a to je jedno od velikih otkrića postmodernih ili post-prosvjetiteljskih pokreta.

Dakle ovdje, u donjem-lijevom, potvrda valjanosti nije toliko objektivna propozicijak istina, kao ni toliko subjektivna istinitost, već intersubjektivno slaganje. Ova kulturalna pozadina daje zajednički kontekst u kojem će moje misli i interpretacije imati nekakav smisao. Pa zato potvrda valjanosti ovdje uključuje "kulturalno slaganje" s ovom pozadinom. Cilj je ovdje uzajamno razumijevanje. Nije nužno da se jedni s drugima slažemo, no da li se barem razumijemo? Jer ako to nije moguće, onda nikad neće supostojati u zajedničkoj kulturi. Možemo li srediti naše subjektivne prostore tako da se gledamo u oči? Možemo li pronaći zajedničku kulturalnu pozadinu koja nam omogućuje da uopće komuniciramo? Možemo li pronaći kulturalno slaganje, zajednički smisao, među nama? Ovo se mora desiti u nekom stupnju prije izbijanja bilo kakve komunikacije!

Ovdje dakle cilj nije toliko mapiranje objektivne istine, niti jednostavno bivanja iskrenim ili istinitim, već dosizanje međusobnog razumijevanja. A to ima mnogo, mnogo aspekata. Vi i ja se moramo složiti oko nekakvog morala ili etika da bi živjeli u istom prostoru. I moramo pronaći nekakav zajednički zakon. I moramo pronaći nekakav identitet koji preklapa naša pojedinačna sopstva i pokazuje nam nešto zajedničko, nekakav kolektivni identitet, tako da možemo nešto sebe vidjeti u onom drugom, i da se ophodimo jedni spram drugih s pažnjom i obzirom. Sve je to uključeno u kulturalno slaganje, ovu pozadinu zajedničkog smisla i prikladnosti i pravednosti. Opisao sam ovu pozadinu kao da je nekakav ugovor koji svjesno slažemo, kao društveni ugovor, a ponekad i jest. Ponekad se jednostavno složimo oko, naprimjer, glasačke dobi ili ograničenja brzine na cestama. To je dio kulturalnog slaganja, kako se slažemo o pravilima i zajedničkim značenjima koja nam omogućuju da se svi skupa složimo.

Ali velik dio kulturalnog slaganja nije svjesni ugovor; velik dio toga je toliko duboka pozadina da uopće ne znamo kako postoji. Postoje ligvističke strukture i kulturalne prakse koje su toliko duboko kontekstualne da ih još pokušavamo iskopati i razumjeti. Ali poanta je, otkud god da dolaze, nema bijega od ovih intersubjektivnih mreža koje omogućuju uopće razvijanje subjektivnog prostora!

Ono što je iznimno o uzajamnom razumijevanju nije da ja mogu reći "pseto" i pokazati na stvarno pseto i reći, "Evo to." Iznimno je da vi znate što ja pod time mislim! Zaboravimo jednostavno empirijsko pokazivanje! Umjesto toga, pogledajte ovo intersubjektivno razumijevanje. To je krajnje zapanjujuće. To znači da vi i ja možemo donekle živjeti u nutrini druge osobe. Vi i ja možemo dijeliti istu dubinu. Kad ukažemo na istinu, a smješteni smo u istinitosti, možemo doseći međusobno razumijevanje. Ovo je čudo. Ako Duh postoji, možemo ga početi tražiti ovdje.

I zapamtite, ovaj kulturalni prostor postoji za sve holone, premda može biti jednostavniji i manje složen. Tako da intersubjektivnost je upletena u samo tkanje Kozmosa na svim razinama. Nije to samo Duh u "meni", nije samo Duh u "tome", niti samo Duh u "njima" - već Duh u "nama", u svima nama. A to je put ka pravednosti za sva osjetilna bića: dublje dobro za sve nas.

. . .

Ove istine su zlatna riznica kolektivnog čovječanstva, teškom mukom osvojene kroz krv i znoj i suze i muke usred lažnosti, pogreške, prijevare i obmane. Čovječanstvo je polako i sve više učilo, kroz milion godina povijesti, odvajati istinu od pojavnosti, dobrotu od iskvarenosti, ljepotu od degradacije, i iskrenost od obmane. I konačno, ove četiri istine su jednostavno četiri lica Duha koji blista u ispoljenom svijetu. Potvrde valjanosti su načini na koje se povezujemo sa samim Duhom, načini na koje se usklađujemo s Kozmosom. Kao što smo rekli na početku ove rasprave, potvrde valjanosti sile nas da se suočimo sa stvarnošću; priječe naše egoičke maštarije i samovažne kriterije; one zahtjevaju potvrdu od ostatka Kozmosa; izguravaju nas van sebe samih! One su mjere i korektivi u Kozmičkom Ustavu.

I tako, slijedeći ove staze ka istini, usklađujemo se s tokom Kozmosa, oslobođeni smo u brzace koji nas nose van sebe, onkraj sebe, i prisiljeni smo odbaciti svoje samovažne kriterije, dok se usklađujemo i sve dublje i šire krugove istine. Od usklađenja do izmirenja do sjedinjenja: sve dok, u nenadanom i otrežnjujućem šoku, prepoznamo svoje Izvorno Lice, Lice koje nam se smješilo u svakoj pojedinoj potvrdi istine, Lice koje je cijelo vrijeme šaptalo tako nježno i tako ustrajno: molim te sjeti se istine, i molim te sjeti se dobra, i molim te sjeti se ljepote. I tako šapatom glas iz svakog kutka Kozmosa govori: pusti istinu i istinitost i dobrotu i ljepotu da sjaje kao pečati blistavog Duha koji nikad nas nije, i nikad nas neće, napustiti.